Na jednom od najrazvijenijih tržišta energijom u Europskoj uniji, onom britanskom, upravo se događa zanimljiv proces državne intervencije u liberalizirano energetsko tržište. Naime, britanska vlada najavila je uvođenje maksimalne cijene u tarifama koje bi odgovarale našoj univerzalnoj usluzi, a u tim tarifama su najviše cijene. Vladin potez rezultat je istrage regulatornog tijela za tržišno natjecanje koja je pokazala da opskrbljivači koriste činjenicu da je značajan broj kupaca pasivan i ne mijenja opskrbljivača. Takvu politiku, kojoj je cilj zaštititi najsiromašnije kupce koji nisu mijenjali opskrbljivača, godinama je tolerirao energetski regulator, sve dok cijena energije nije postala prvoklasno političko pitanje, bitno za ishod parlamentarnih izbora. Notorna je činjenica da se na tom, možda najrazvijenijem europskom tržištu, kupci teško snalaze u šumi od oko 400 raznih tarifa i modela ugovaranja. Rezultat je da gotovo polovica kupaca električne energije i plina godišnje plaća 20% do 25% više i to na tržištu na kojem su cijene oba energenta u zadnjih desetak godina rapidno rasle, brže od inflacije i dohodaka. Bitno je znati da je na 'Otoku' potrošnja struje i plina kod kućanstava rapidno pada od 2005., a država se iz izvoznika plina pretvorila u uvoznika. Dobit energetskih kompanija, koje dominantno nude i struju i plin, raste rekordnom brzinom iz godine u godinu. Tamošnje tržište svojevrsni je Eldorado za opskrbljivače kojima je politika kroz rad energetskog regulatora uglavnom išla na ruku, no to se očito ipak mijenja. Potrošačke udruge su izračunale da razlika između najskupljeg i najjeftinijeg modela ekstremno mala, a 'veliku šestorku' optuživalo se i za kartelsko udruživanje. Regulator Ofgem konstatirao je da su u zadnjih 15 godina opskrbljivači koristili različite vrste cjenovne diskriminacije, a neke su u međuvremenu i zabranjene. Sadašnje dominantne tarife uglavnom se odnose na fiksne cijene sa značajnim popustima u zamjenu za vjernost, koje bi trebale motivirati ljude da ne mijenjaju opskrbljivače. No, velika većina, gotovo polovica potrošača, ostala je ili se vratila u «standardnu varijabilnu tarifu», koja odgovara hrvatskoj univerzalnoj opskrbi. Problem sa strujom i plinom je da su usluge gotovo identične a tarife koje nudi tržište toliko se cjenovno razlikuju da zapravo diskreditiraju cijeli sustav naplate, jer regulator je konstatirao da postoje značajni dispariteti u tarifama koji se ne mogu objasniti stvarnim troškovima koje opskrbljivači imaju. Drugim riječima, opskrbljivači iskorištavaju nezainteresiranost i/ili neukost kupaca, mahom nižih socijalnih kategorija, koji plaćajući skuplju struju subvencioniraju popuste onima koji su se otisnuli na tržište. 
 
U Hrvatskoj je situacija bitno drugačija – kupci su imali velike koristi od otvaranja tržišta električne energije i plina i pojave drugih opskrbljivača, a opasnosti od britanskog scenarija nema. Računa se da je cijena plina za industriju, napuhana zbog loših sporazuma s MOL-om, nakon početka liberalizacije do danas pala 20 do čak 25%, a cijena za kućanstva je regulirana i po svemu sudeći, takva će i ostati jer politici ne odgovaraju socijalni potresi. Za upravljanje cijenom koristi se činjenica da je HEP opskrbljivač plinom na veleprodajnom tržištu, a dođe li do prodaje dijela HEP-a pitanje je kako će novi vlasnici gledati na tu upitno isplativu ulogu Elektroprivrede. Kad je riječ o tržištu električne energije u segmentu kućanstava tržišna utakmica ne funkcionira, a HEP je do sada izgubio zanemariv udio tržišta. Regulator isprva dugo nije uredio preduvjete za izdavanje jednog računa, a cijena univerzalne usluge kao 'benchmark' postavljena je prilično nisko, zbog čega su marže konkurenciji nikakve. Pokazalo se da su kupci neskloni energiju kupovati direktnim kanalima prodaje, jer je bilo negativnih iskustava, a stopa promjene opskrbljivača je niska. U industrijskom segmentu je nešto življe, ali s obzirom da tržište električnom energijom u Hrvatskoj ne postoji, alternativnim opskrbljivačima nije lako jer svu energiju trebaju uvoziti. Cijene na tržištu u zadnje vrijeme pokazale su što znači volatilnost, što je neke dovelo u škakljiv položaj i istopilo ionako male marže. Na korist kupaca na natječajima HEP koristi svoju dominaciju, čak i na svoju financijsku štetu istiskujući konkurenciju. To je proces koji srećom neće moći trajati zauvijek. Pozabavi li se Europska komisija našim tržištem električne energije mogla bi pritisnuti HEP da se odrekne dijela svoje proizvodnje, što ne bi bilo optimalno za Elektroprivredu. Stoga bi bilo pametnije da se za početak čim prije započne primjena Zakona o obnovljivim izvorima energije iz 2016., koji je preduvjet za značajan i željeni pomak naprijed.