Vodeće zemlje Europske unije tijekom lipnja pokušale su isforsirati zajedničku politiku bloka koja ide za ciljem nultih emisija do 2050. godine. Poljska, Mađarska i Češka odbile su to potpisati pa će, bar kako za sada izgleda, Unija na UN-ov klimatski summit u rujnu izaći sa stavom da „glavnina zemalja smatra da klimatska neutralnost mora biti dosegnuta do 2050.“ Hrvatska je, zajedno s Rumunjskom i Češkom, odbila službeno dati svoju potporu „nultim emisijama“, a to se ogleda u načinu na koji piše svoje razvojne dokumente u energetici. Licemjerno, europska politika kontinuirano nameće ultra ambiciozne klimatske ciljeve koje nije u stanju zadovoljiti jer iza ciljeva ne stoje konkretne politike i mjere kako bi se ispunila obećanja koje traže glasači. Iako se možda ne čini tako, ali takva ocjena vrijedi za „klimatske lidere“ Finsku, Švedsku, Francusku i Njemačku, a ne samo slabe članice poput Hrvatske, Bugarske i Rumunjske. Iako bi 2030. emisije bile za 40% manje u odnosu na 1990., nedavno analizirani nacrti Nacionalnih energetskih i klimatskih planova od 2021. do 2030. (s pogledom do 2050.) otkrili su da zemlje bloka, pod uvjetom da doista slijede planove, ipak neće zadovoljiti klimatske ciljeve do 2030. Članicama je dan signal da „pojačaju napore“ i isporuče ambicioznije Nacionalne planove. 

A kako tu stoji Hrvatska? Oči javnosti uperene su u novu Energetsku strategiju do 2030. s pogledom na 2050. koja je kroz scenarij „umjerene energetske tranzicije“ neambiciozna jer politika forsira investicije u fosilne projekte poput istraživanja ugljikovodika i gradnje LNG-terminala i koči snažniji prelazak na obnovljivce. U strahu od promjene energetske paradigme, skeptična je prema novim tehnologijama, ne anticipira zaokret prema građanskoj energetici i inovativnim poslovnim i financijskim modelima, iako Zapad s njima ima iskustva iz kojih možemo izvući korist. Iako je upravo naredno desetljeće ključno za napraviti temelje za niskougljično gospodarstvo, odlučili smo da se do 2030. ništa veliko neće dogoditi. Osim onoga što baš mora. Zato nam Energetska strategija nije usklađena s europskim razvojnim dokumentima. 

To čak ne mora biti tako bitno, jer čak ni stručna javnost ne zna da nacionalne energetske strategije nemaju važnost u EU-u. Nacrt nacionalnog energetskog i klimatskog plana koji smo zimus predali u Bruxelles – to je jedina energetska i klimatska strategija koju EU zaista traži i priznaje. A tu smo podbacili. Napisali smo ambiciozno da ciljamo na 36,4% udjela OIE-a u bruto neposrednoj potrošnji, ali kad se došlo do konkretnih mjera i njihove razrade, tu smo već potonuli u dubiozna tumačenja da će se klimatski problem „riješiti promicanjem inovativnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija radi smanjenja stakleničkih plinova“. Naš Plan toliko je loš da je primjerice, u sektoru transporta ocijenjen kao treći najlošiji među 28 EU-ovih članica! Pa sada, ako našu buduću neambicioznu nacionalnu energetsku strategiju preslikamo na Plan, dobit ćemo jednako bljedunjav dokument, neusklađen s EU-ovim ciljevima, miljama daleko od „Europa s nula emisija“ i to u trenutku kad se sve više EU članica deklarativno obvezuje na niskougljični razvoj. Vrijedi pretpostaviti da će naša politika u konačnici ipak deklarativno pristati na „nula emisija“, jer je tek nekolicina zemalja oprezna ili protivna tom konceptu i njihov će otpor biti slomljen. 

Tragičan je zapravo način na koji se u Hrvatskoj provodi ta takozvana energetska tranzicija, koja ne radi niti s građanima niti za njih. Jedini planski dokument koji je doista anticipirao ono što se traži bila je Niskougljična strategija koja nije smjela biti usvojena jer je previše težine davala obnovljivcima. U razvoju obnovljivaca već gotovo dva desetljeća vrijedi „rodijački kapitalizam“ i „pravo prvoga“. Vlada forsira premijski sustav kojim će ionako profitabilne zelene investicije dobivati potpore, na uštrb rastuće cijene električne energije. Nećemo se okrenuti oko sebe, a vrijedni hektari zemljišta u primorju i dalmatinskom zaleđu bit će zasijani vjetroelektranama i velikim fotonaponskim elektranama, koje se pažljivijim upravljanjem prostorom, trebalo smjestiti na neka manje vrijedna područja. To su političarima i poručili s govornice nedavno održane regionalne konferencije o vjetroenergiji, neki urbaniji stranci, ljudi koji spominju „vizualni i pejzažni utjecaj“ – ono o čemu u Hrvatskoj govore samo školovane gospođe koje nažalost nemaju utjecaja izvan vlastitog ureda. Istodobno, malo će koja obiteljska kuća uskoro svoju potrošnju zadovoljavati vlastitom proizvodnjom. Opterećeni nekretninskim aferama Vlade i duboko konstarnirani možemo govoriti o progresu – unatrag jer stvaramo energetiku budućnosti u kojoj nam cijena energije raste, kvaliteta življenja pada, a socijalna nejednakost raste.