Samo 16 opskrbljivača plinom od njih četrdesetak u potpunosti je ispunilo svoje ugovorne obveze koje jamče da će njihovi kupci, kućanstva i poduzetništvo, imati sigurnu opskrbu plinom u plinskoj godini 2012./2013. Takve, naoko dramatične podatke prezentirali su prije neki dan iz Plinacra, čime se stvorio pogrešan dojam da nam svima prijeti nestašica plina ove zime. Ipak, prije će biti da ti podaci ukazuju na kaotično stanje u plinskom sektoru, koje se očituju u činjenici da značajan broj kupaca očigledno nije sklopio ugovore o dobavi plina s Prirodnim plinom, pa u skladu s tim nisu ni išli na zakup transportnih kapaciteta. To djeluje prilično neodgovorno: plinska godina je već počela, a ugovori nisu potpisani iako se zna da je sigurnost opskrbe prioritet.
Opskrbljivači kontinuirano odugovlače s potpisivanjem ugovora s Prirodnim plinom jer to mogu i jer su u lošoj financijskoj situaciji, a znaju da će plin od te tvrtke dobiti, ovako ili onako. Rizika za njih nema jer plina jednostavno mora biti, a Prirodni plin nek' se snađe. Prirodni plin od njih traži skupe bankovne garancije i zadužnice kako bi se osiguralo plaćanje, a inkasatori, tvrtke "na kraju" plinskog lanca, mahom su umorne, u velikim financijskim dubiozama. Pozicija Prirodnog plina istodobno baš nije zahvalna, jer ta tvrtka mora ugovoriti dobavu, interventan uvoz košta više, a kako da dogovori dobavu ako plin nije prodala? Valjda se od Prirodnog plina očekuje da riskira i igra kockarski, ne bi li država prezimila zimu ugrijana.
Nadalje, Plinacrovi komitenti masovno nisu potpisali ugovore za transport plina na godišnjoj razini, već se nerijetko radije odlučuju ugovarati tu uslugu na mjesečnoj razini. Potpišu li ugovor na godišnjoj razini, Plinacro će im razrezati paušalne rate koje će trebati platiti, a razlika će se obračunavati tek na kraju godine. S obzirom na značajan pad prodaje plina, s kojim se suočavaju iz godine u godinu, distributerima je lakše i povoljnije transport s Plinacrom ugovarati na mjesečnoj razini jer tako bolje upravljaju troškovima. Penale za ugovoreno platiti neće jer u transportu još nema penalizacije.
Poduzetništvo je na koljenima, nema novaca da plati plin, slično kao i sve veći broj građana. Planirati potrošnju i ugovorno se obvezivati na preuzimanje i transport točno određenih količina plina, koji ne znaju kome će prodati i hoće li dobiti novac, mnogima je jednostavno pretežak posao. Nije tajna da određen broj tvrtki u toj branši ima velike dugove koje nema čime platiti, a lokalna samouprava (nerijetko vlasnik) uopće ne razumije posao kojim se bave, pa im više šteti nego koristi. Sigurnost plinske mreže kao da nikome nije bitna. Zarade distributera i opskrbljivača tako su male da ne dopuštaju ulaganja: sadašnjim tempom od 30 km obnove plinske mreže godišnje najvećoj hrvatskoj plinari, Gradskoj plinari Zagreb, za obnovu cijele mreže trebalo bi 120 godina! Čini se da se u sustavu mora dogoditi neka veća havarija da bi netko obratio pažnju na distribuciju i opskrbu plinom, koja je i u novom Tarifnom sustavu loše prošla. Izgubljena je zarada na opskrbi, posebno kod velikih potrošača, a iz tih novaca trebalo bi financirati obnovu i održavanje mreže.
Što HERA, čija je zadaća da brine o sigurnosti opskrbe i dobrom funkcioniranju energetskog sektora, misli o kaosu u plinskom sektoru nije poznato. Problemi u tom sektoru godinama se rješavaju paušalno, segment po segment, bez sagledavanja šire slike. Očekivati da sve probleme u sektoru riješi tržište također nije realno jer su problemi strukturni i ne tiču se samo cijene. Odlukom o povećanju cijene plina za poduzetnike i građane većim je potrošačima cijena plina pala desetak posto, a tržište se počelo razigravati jer je cijena počela biti konkurenta onoj u Europskoj uniji. Otprilike 300-tinjak milijuna kubika plina u ovoj plinskoj godini kupcima neće isporučiti Prirodni plin, već neki od ukupno četiri druga dobavljača. To je OK, ali tržišna cijena plina čarobnim štapićem neće riješiti sve probleme u tom sektoru, jer je uglavnom problem u strukturi cijene, odnosno "podjeli kolača".
Kad bi inkasatori na kraju lanca imali nešto više novca, lakše bi preuzimali brojne obaveze koje se pred njih stavljaju, a na to se ne misli dovoljno, što cijeli sustav tjera u neodrživost. Ipak, treba imati na umu da unedogled nabijati cijenu plina kućanstvima nije fer prema njima, jer im istodobno nisu osigurani socijalni modeli za energetski minimum. Neoliberalni pristup da samo onaj tko može platiti zaista i dobiva energiju ne smješta nas u 21. već nas vraća u 19. stoljeće, kao uostalom i neki drugi potezi vlasti u vezi s ljudskim i radničkim pravima kojima svjedočimo u Hrvatskoj i šire. Plina će dakle, ove zime sigurno biti dovoljno, no pitanje je tko će ga osigurati, kada i po kojoj cijeni, te tko će sve to platiti. To će se već nekako riješiti u hodu. Pa dok ide, ide.