Šest godina "papirnate pripreme", 50 kg dokumentacije i samo šest mjeseci za realizaciju - toliko je trajalo da mala ali napredna općina Pokupsko dođe do prve i jedine toplane na biomasu u vlasništvu jedinice lokalne samouprave (JLS) u Hrvatskoj. Na toplanu snage 1 MW priključeno je tridesetak korisnika koji su dobili besplatne priključke. Među njima su osnovna škola, crkva, općina, šumarija i dio domaćinstava pa mala bioenergana uspijeva zagrijati oko 10.000 četvornih metara prostora. Toplana koristi lokalno prikupljenu sječku privatnih dobavljača, koji svoju sirovinu mogu "prebiti" preuzevši energiju, što je ljudima itekako stimulativno. Svoj su naum ostvarili zahvaljujući pretpristupnom fondu IPARD za projekte u poljoprivredi, kroz koje se sve više nastoji poticati ruralni razvoj ne bi li ljudi ostali na zemlji i obrađivali je svima na korist. U IPARD-u je bilo dovoljno novca da Hrvatska danas ima 12 ovakvih toplana, no ova u Pokupskom jedina je koja je na koncu iskoristila sredstva. I, kako stvari stoje, Pokupsko bi moglo zadugo ostati jedina općina koja je iskoristila EU fondove za takav projekt. 

Male biotoplane u vlasništvu JLS bile su izrijekom unesene u novi operativni plan za financiranje poljoprivrede i ruralnog razvoja do 2020., na osnovu kojih Hrvatska može povući EU novac, no u mandatu ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine one su misteriozno izbačene iz planova. Da ne bude zabune, komunalna biotoplana u Pokupskom nije u sustavu poticaja niti troši toliko željenu sječku Hrvatskih šuma za koju se većina jagmi. Korištenjem biomase smanjuju se emisije stakleničkih plinova i povećava energetska neovisnost države. Ovakav vid projekata najsvjetliji je europski primjer korištenja obnovljivih izvora energije i poticanja ruralnog razvoja u koji se politika deklarativno kune, a u stvarnosti malo radi na njemu. Pokupsko se ima čime pohvaliti - imaju javnu LED rasvjetu, fotonaponske ploče na nekim krovovima i dizalice topline u vrtiću i školama. Kažu da u lokalnim šumama ima pet puta više sirovine od njihovih energetskih potreba, a tako je sigurno i u mnogim drugim općinama. Treba se zapitati kome smetaju ovakvi ruralni projekti, tim više što biomase za njih ne manjka? Jesu li oni konkurencija velikim projektima koji nemaju kamo s otpadnom toplinom pa trebaju izmišljati konzumente, jer nisu na vrijeme pametno razvijali projekte? Zašto Hrvati u energetici uvijek moraju nešto iskomplicirati, izmišljati toplu vodu ili ulaziti u mutnu vodu? 

U sektoru biomase već godinama ništa nije posloženo kako valja. Prvo godinama nije postojala stimulacija za proizvođače domaće opreme, a uveli smo je malo prije nego što smo od nje bili prisiljeni odustati. U startu, na proizvoljno provedenim natječajima za drvnu sječku pilane i drvna industrija nisu imali nikakvu prednost pri sklapanju višegodišnjih ugovora za sirovinu niti su njihovi energetski projekti bili u prednosti pri ulasku u kvotu. Drvna industrija po svojoj naravi ionako ima dosta svog viška i bilo je logično omogućiti joj da obnovljivim izvorom učinkovito zaokruži svoje proizvodne procese. Neki su uspjeli krenuvši na vrijeme, tko je bio trom, nije dobro prošao u trci. U nas kao da se u business s biomasom ide samo radi feed-in tarife koju plaćamo svi, a razvijaju se projekti koji nisu do kraja zaokruženi jer nemaju kamo s toplinom. Stvara se strašan pritisak na Hrvatske šume da osiguraju dovoljno sirovine, dok istodobno u privatnim šumama drvnih ostataka ima na bacanje. Nikome se valjda ne da gnjaviti s nekakvim "malim kotlovima" koji su indirektna konkurencija velikima, ako ničim drugim onda zato što troše sirovinu i imaju riješeno pitanje grijanja. Vjerojatno se zato ne radi dovoljno na poticanju komunalnih biotoplana i mini kogeneracija koje uistinu rješavaju ljudima problem grijanja. A, baš bi ti mali projekti mogli "staviti kruh na stol" proizvođačima peleta. Umjesto da svoj proizvod prodaju kod kuće, oni ga šalju u izvoz, a kako je Italija povisila poreze, zarada im je niža nego prije. 

Dok Europa uzalud trubi o kružnoj ekonomiji i distribuiranoj proizvodnji energije, kod nas u sektoru obnovljivaca bjesni stari međusobni rat za poticaje, u kojem ne mogu svi biti pobjednici. Tko prvi - njemu najbolje lokacije za vjetar, tko prvi - njemu sječka, tko prvi - njemu kvota itd. Posttranzicijska prvobitna akumulacija kapitala nije nikakav ekskluzivitet Hrvatske, to je jednostavno tako svuda oko nas jer je takva ljudska priroda. Dok se ne promijeni optika gledanja na energetiku kao dio šireg sociološko-ekološko-gospodarskog koncepta u čijem središtu su čovjek i priroda koji trebaju raditi u sinergiji, ostat ćemo uljuđeni 'pećinari' s mobitelima umjesto toljaga. Samo da ne bude prekasno.