Nakon godina tragičnog glavinjanja konačno imamo politiku oko INA-e! Vlada je u javnu raspravo konačno stavila izmjene Zakona o privatizaciji INA-e kojima se stvaraju preduvjeti i otvara put za dogovor s mađarskim MOL-om oko preuzimanja cijele kompanije. Takav scenarij prilično je izgledan jer puno okolnosti i nedavnih događaja na to upućuje, izravno ili posredno. Još sredinom prošle godine potpisan je memorandum o razumijevanju između Janafa i INA-e o stvaranju tehničkih preduvjeta za transport sirove nafte iz smjera Siska prema riječkoj rafineriji. Zatim je u prosincu Vlada konačno i formalno pristala na gašenje sisačke rafinerije – ključan kamen spoticanja u odnosima s MOL-om od početka partnerstva starog 18 godina. Struka spekulira da je riječ o dogovoru prema kojem će MOL u zamjenu za gašenje prerade u Sisku pristati na modernizaciju riječke rafinerije u prvom kvartalu ove godine, kako bi se omogućila prerada teških ostataka a INA ostala konkurentna na tržištima, s obzirom na rastuće ekološke standarde kvalitete goriva. Sisak ima šansu opstati i biti profitabilan uz zadržavanje postojećih radnih mjesta kada bi se potakla proizvodnja kalciniranog koksa i bitumena za kojima postoji potražnja. Bude li Sisak samo i isključivo logističko središte, bez nastavka proizvodnje, bit će to poražavajuće, kako za grad tako i za državu pa i samu INA-u koja tu može dobro zarađivati. Bez skorašnje odluke o gradnji koking postrojenja ni riječka rafinerija neće opstati, a to je rezultat izgubljenih godina u kojima država nije uspjela voditi suvislu politiku oko INA-e. U Vladi već godinama nema nikakve vizije o INA- i, što je sramotno. 

Manjak razumijevanja o važnosti INA-e za nacionalno gospodarstvo uz gubitak arbitraže u Ženevi 2016. i očekivanje gubitka arbitraže u Washingtonu, čime će hrvatski poraz biti potpun i trebat će keširati MOL-u milijarde koje nemamo, doveo je do prve prave smislene politike oko INA-e, a to je politika popuštanja, kapitulacije! Dogodio se Agrokor, a zatim i Petrokemija i Uljanik – sve su to još otvorene priče, a INA-om se baš nitko angažirano nije bavio, bar ne u smjeru božićne najave premijera Plenkovića o otkupu kompanije od MOL-a. Stisnuta između arbitraža i Europske komisije koja nam godinama „diše za vratom“ zbog Zakona o privatizaciji INA-e, Hrvatska ide na pomalo komične i prilično indikativne izmjene. Sve ono što je državi u članku 10. Zakona do sada omogućavalo zaštitu od štetnog djelovanja MOL-a poput onemogućavanje gašenja tvrtke, njezinog izmještanja u inozemstvo i prava prvokupa dionica ako kompanija ide u likvidaciju, briše se. MOL će u slučaju namjere stjecanja natpolovičnog postotka dionica trebati obavijestiti resornog ministra i dati mu dugoročni plan upravljanja poslovanjem kompanije. Ministar i Vlada na to taj plan ni ne trebaju odgovoriti, a njihova jednomjesečna šutnja znači da su suglasni sa stjecanjem dionica! Dakle, državi se omogućuje da nesavjesno napravi ništa, na štetu države i svih građana. Cinici bi rekli da se država ionako prema INA-i tako ponašala pa je ova zakonska izmjena samo politika kontinuiteta. Ako država ostane dioničar imat će dva fikusa u Upravi tvrtke bez prava glasa koji će je upozoravati „radi li kompanija ozbiljno na štetu sigurnosti i pouzdanosti opskrbe“, a u tom slučaju država bi mogla sudski oduzeti suglasnost za stjecanje dionica. 

Kakve su to odluke koje bi ozbiljno ugrozile sigurnost opskrbe i infrastrukture u zakonu nije specificirano (sic!), a nije baš jasno ni može li se s aspekta vlasničkih prava MOL-u oduzeti dionice zato što ad-hoc, mimo usvojenog plana poduzima nešto što državi nije milo – npr. gasi i rafineriju u Rijeci. Osim toga, oduzme li dionice MOL-u, i dalje je na snazi ovaj dioničarski ugovor kojim MOL državu drži u šaci pa ćemo gledati isti film koji je u proteklim godinama znatno oslabio fundamente kompanije. Sumarno, prema nacrtu ovog Zakona čini se da je dogovor s MOL-om već postignut. Ako je tako, javnost bi to trebala znati i to čim prije, posebno ako je riječ o trgovini, a obično jest tako. Kako se sada čini, čak nismo dobro niti istrgovali. U energetskom sektoru više nema čovjeka koji ne misli da je INA za Hrvatsku izgubljena, što je strašan udarac jer je riječ o najsnažnijoj energetskoj kompaniji s uvjerljivo najvećim prihodima, visokim profitnim maržama i velikim investicijskim potencijalom te utjecajem na gospodarstvo općenito. Malo koja država dovela bi se u situaciju da tako nešto prokocka, pogotovo s jakim kartama koje je imala u rukama ali eto, čini se da imamo nesreću da živimo u takvoj tužnoj zemlji.