Sredinom ovog mjeseca u Zagrebu će biti puštena u pogon najveća fotonaponska elektrana u Hrvatskoj, snage 400 kW. Taj zanimljiv projekt, treći u Hrvatskoj sa snagom od više stotina kW, mogao bi ostati usamljen - pitanje je koji će se investitor upustiti u avanturu ulaganja koju teško može vratiti s prosječnom proizvodnom cijenom energije. Takve izmjene rezultat su novog Tarifnog sustava za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije i kogeneracije koji je upravo ušao u saborsku proceduru te će kao takav sigurno biti i usvojen. Zakonodavac je opet cijeli sustav okrenuo naglavce - umjesto da prvo napravi kvalitetnu bazu kroz podzakonske propise i da zatim uređuje pitanje poticaja, Ministarstvo gospodarstva se prvo primilo tarifa. I razočaralo sektor obnovljivih izvora energije koji je od nove Vlade imao velika očekivanja.

Pojednostavljeno, novi je Tarifni sustav dao zeleno svjetlo vjetroelektranama, elektranama na biomasu i bioplin te malim hidroelektranama, dok je investicije u fotonapon i geotermalnu energiju učinio znatno manje isplativima. Mnogi bi čak rekli, novi je Tarifni sustav ubio velike projekte u Sunčevoj energiji, a male i integrirane fotonaponske sustave zakomplicirao je prije početka masovnije primjene. Naime, u odnosu na prvobitni prijedlog tarifa koji je iz resornog ministarstva išao pred struku nemoguće je oteti se dojmu da je presudnu ulogu u svemu igralo lobiranje, pri čemu ljubitelji Sunca i geotermalne energije nisu imali dovoljno snage izboriti se za svoje interese. Kako drugačije objasniti da je MINGO vjetroelektranama prvobitno nudilo tarifu od 0,62 kn/kW h, da bi se u konačnom prijedlogu ipak došlo do 0,71 kn/kW h? I kako objasniti da su elektrane na biomasu snage od 5 do 10 MW isprva trebale imati otkupnu cijenu od 0,83 kn/kW h, da bi na koncu ipak došle na puno prihvatljivijih 1,05 kn/kW h? Slična je priča i s elektranama na bioplin.

Može li se to objasniti lobističkom snagom velikih (stranih) investitora koje ova Vlada tako očajnički želi privući? Za razliku od tarifa za vjetroelektrane i elektrane na biomasu, kod poticaja za Sunčevu energiju se nije odstupalo od prvobitnog prijedloga, što znači da ili nije bilo lobiranja ili lobiranje nije donijelo rezultata. Kako god bilo, velike Sunčane elektrane definitivno su izvisile, no loše prolaze i ostali solarni projekti, bez obzira na veličinu, jer im je svima tarifa smanjena za 30-ak posto. Da stvar bude gora, čini se da je zakonodavac napravio grešku propisujući da se tarifa korigira za stopu inflacije u prethodnoj godini. Ta korekcija se u slučaju fotonaponskih sustava odnosi samo na fiksne tarifne stavke, ali ne i na korekcijski faktor koji je itekako zakomplicirao način određivanja cijene. Prema tome, fotonaponski sustavi mogu računati isključivo na godišnju indeksaciju u promilima, što treba hitno ispraviti jer je diskriminirajuće.

Povećanje otkupnog perioda s 12 na 14 godina, koje uspješno amortizira pad tarifa vjetroelektranama, neće puno pomoći kod fotonaponskih sustava. Pod uvjetom da se koriste vlastita sredstva i da se ugrade i toplinski kolektor i FN modul, veći projekti ranije bi se isplatili za 6 - 7 godina, a sada je to pomaknuto na 9 - 10 godina. Ako je riječ o kreditu, treba računati da se projekt isplati za godinu i pol do čak dvije godine kasnije. Treba imati petlje kao građanin upuštati se u ugradnju FN sustava da bi investiciju vratio nakon tako dugog perioda. Odakle uopće percepcija da je riječ o bogaćenju na Suncu koje treba pothitno spriječiti? Tarife za fotonaponske sustave bile su visoke godinama, no investicija nije bilo jer je procedura bila komplicirana do bola. Investicije su krenule tek kada je cijena opreme toliko pala da može opravdati mukotrpnu borbu s birokracijom. Sada je rezultat za FN sustave opet poražavajuć: procedura za dolazak do statusa povlaštenog proizvođača ostala je ista - što znači najkompliciranija u Europi - a tarife su takve da se Hrvatu s prosječnom količinom živaca (koji su mu još uvijek preostali), ne isplati višemjesečna zezancija.

S ovakvim Tarifnim sustavom u obnovljivim izvorima Hrvatsku čeka svijetla budućnost u privlačenju investitora u velike vjetroelektrane i elektrane na biomasu. Na vjetroenergiju ionako odlazi najveći dio novca iz poticaja pa tim više zbunjuje ovakav "red" koji se inaugurira. Nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju sredinom iduće godine može se očekivati snažan prodor krupnog kapitala iz raznih investicijskih fondova koje sada interni akti priječe u ulaganju u zemlje izvan Unije. S novim poticajima za vjetroelektrane, koji su i dalje 30-ak posto veći od onih u Danskoj ili Njemačkoj, taj će kapital preplaviti zemlju, s vremenom napučivši je velikim brojem vjetroturbina većinom proizvedenim u inozemstvu. Isto vrijedi i za elektrane na biomasu. Ako se doista nije željelo pogodovati velikim zaradama - a to je navodno bio cilj - onda su trebala važiti ista pravila za sve, a ne da se penaliziraju upravo FN sustavi, koji u masovnoj primjeni imaju potencijal smanjiti energetsku ovisnost malog čovjeka i zaista rasteretiti elektroenergetski sustav. Kako će sada reagirati HEP, koji stalno gunđa da elektroenergetski sustav s manjkom baznih elektrana ne može podnijeti veliku snagu iz vjetroelektrana? Silne investicije u prijenos koje ta tvrtka treba napraviti ove i iduće godine upravo su namijenjene lakšem priključenju vjetroelektrana. Ne treba sumnjati da se HEP već susreće s pritiskom da poveća dozvoljenu snagu vjetroelektrana u sustavu. Objektivne okolnosti poslovanja vrlo su kompleksne i bez vanjskih pritisaka, a kako će HEP reagirati bit će zanimljivo promatrati. U svakom slučaju pritisak na cijenu struje će dodatno porasti i s tim će se trebati nekako nositi.