Po prvi puta u osam godina kartel 14 najvećih proizvođača nafte OPEC uspio je dogovoriti zajedničku akciju – smanjit će proizvodnju nafte kako bi potaknuli rast njezine cijene. Očigledno, nazire se kraj višegodišnje politike «pumpaj koliko želiš», što je ipak najveća vijest ovoga tjedna. Dogovoreno je da će OPEC smanjiti proizvodnju na između 240.000 i 700.000 bbl dnevno, s razine od 33,2 milijuna bbl dnevno, koliko je kartel proizvodio u kolovozu, a potvrda se očekuje krajem studenog u Beču. Cijena nafte još se malo približila čarobnoj brojci od 50 USD/bbl. Velik je to pomak, ako se uzme u obzir da je cijena nafte u siječnju pala na manje od 30 USD po bbl, stvarajući teško izdrživ pritisak na energetski sektor, ali i na proračune država kao što su Rusija, Venezuela i Saudijska Arabija. 

Dogovor koji je postignut u Alžiru bio je toliko neočekivan i djelovao toliko udaljen da je s cijenom nafte na spekulativnim svjetskim tržištima zadnjih dana bilo znatno manje dinamike, u odnosu na prethodne mjesece uoči sastanaka kartela. Kada je vijest pukla, cijena nafte porasla je odmah za 6%, a cijene naftaških dionica počele su se oporavljati – ConoccoPhillips porastao je za 7%, ExxonMobile za 4,4%, a Chevron za 3,2%, no tržište se ubrzo ohladilo i cijena se stabilizirala bez euforije. Mnoge zemlje i kompanije u velikom su problemu zbog relativno niske cijene nafte, a dosadašnja taktika obrane tržišnog udjela preplavljivanjem tržišta naftom, onima koji su je potaknuli donijela je velike probleme. Najveći proizvođač, Saudijska Arabija, u velikom je problemu s ogromnim proračunskim deficitom, a niska cijena nafte loše bi utjecala na prodaju državnih obveznica koje planiraju uskoro izdavati. Uz to, počinju osjećati pritisak iz SAD-a, čiji Kongres je u srijedu omogućio Amerikancima pravo da tuže tu zemlju zbog njezine uloge u terorističkom napadu u kojem su srušeni «Blizanci». Rastom cijena nafte, ako do nje dođe, oporavit će se i nacionalni proračun Rusije, koja balansira na rubu hladnog rata zbog Ukrajine i Sirije i koju su gospodarske sankcije jako iscrpile. Američki proizvođači iz škriljaca, koje je OPEC želio otjerati u bankrot, iskoristit će više cijene nafte da pokrenu investicije, kao uostalom i velike multinacionalke, koje su u ladicu gurnule nove projekte vrijedne trilijun USD, što bi moglo stvoriti probleme u opskrbi u budućnosti. 

Ipak, trenutno dosta pitanja ostaje neodgovoreno, a to nije samo ono hoće li OPEC uspjeti postići dogovor i s proizvođačima koji nisu u kartelu, poput Rusije koja proizvodi najviše u povijesti. Pitanje je kako će članice međusobno dogovoriti smanjenje proizvodnje, hoće li proizvodnju smanjiti Libija, Nigerija i Iran, koje su se mjesecima protivile, a ključno je koliko uopće nafte treba maknuti s tržišta da se osjeti značajan pomak. Ključni problem je obilje nafte na globalnom tržištu, a taj problem nemoguće je riješiti čarobnim štapićem. Upravo o količinama koje više neće biti u opticaju ovisit će uspjeh alžirskog dogovora, a bareli o kojima se i sada govori nisu dovoljni da naprave razliku. Analitičari smatraju da bi tržištu trebalo uskratiti minimalno 700.000 do milijun barela dnevno kako bi se osjetio utjecaj na zalihe i cijene. Američke naftne rezerve pet su puta smanjene u zadnjih pet tjedana, dajući kratkoročnu potporu tržištu, no to nije dovoljno. Tržišta nemaju povjerenja u OPEC, jer je kartel razjedinjen – Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Katar s jedne i Nigerija, Iran i Venezuela s druge strane, nevoljke prema smanjenju proizvodnje. Članice su u prošlosti varale kada je riječ o proizvodnim podacima pa je pitanje mogu li doista i iznijeti svoj dogovor. Kako sada stvari stoje, glavnina analitičara ipak je sklona opciji prema kojoj cijene nafte kratkoročno neće doseći 50 USD/bbl. No u konačnici, ipak ima razloga za optimizam.