Krajem prošle godine pomalo neopaženo prošla je vijest da su se Hrvatska i Slovenija usuglasile o produljenju rada nuklearne elektrane Krško nakon 2023. Dakle, kako sada stvari stoje, NE Krško radit će do 2043. godine i obje države uživat će u čistoj i jeftino proizvedenoj električnoj energiji, što je odlična vijest. Naime, studija ekonomske opravdanosti produljenja pogonskog vijeka nuklearke, koje je bila temelj za tu odluku, dokazala je da je isplativije ulagati u produljenje rada elektrane za daljnjih 20 godina nego je nadomjestiti drugom elektranom na fosilna goriva, hidroelektranom, novom nuklearkom ili čak dobavom električne energije na tržištu.

Cijena proizvodnje električne energije iz NE Krško 2008. godine iznosila je 28 eura po MWh, lani je to bilo 38 eura po MWh, a računa se da će se nakon 2018. ustabiliti na 30 eura po MWh. Ipak, kako su upozorili i slovenski mediji, problem je u tome što ta cijena ne uvažava sve troškove, prije svega trošak dekomisije i gradnje odlagališta za nuklearni otpad i iskorišteno nuklearno gorivo. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li ta ključna ekonomska analiza i taj faktor uzela u obzir, te kako iznosi revidirana računica. Slovenija će problem skladišta ionako morati rješavati uskoro, a Hrvatska si je, čini se, ovom odlukom kupila dosta vremena.

Duži rad elektrane implicira i veću količinu iskorištenog nuklearnog goriva koje će trebati zbrinuti. Privremeno skladište elektrane napunjeno je do čak 95% nisko i srednje radioaktivnim otpadom, pa su u elektrani primorani kreativno rješavati problem skladištenja do izgradnje skladišta. Prema procjenama 2023. bit će potrebno zbrinuti oko devet tisuća tona radioaktivnog otpada i 870 tona istrošenog goriva. Bude li elektrana doista radila do 2043. te količine rastu na 10.200 tona radioaktivnog otpada i 1.000 tona istrošenog goriva.

Slovenija je 2011. spriječila rast konačne cijene električne energije iz nuklearke jer nije htjela potpisati već izračunatu reviziju cijene iz 2004. Sada se može opravdano postaviti pitanje o potrebi povećanja izdvajanja u fond za razgradnju elektrane i to kroz cijenu električne energije, za što postoje otpori. Sada se za tu namjenu izdvaja tri eura po MWh, a spominje se da bi bilo nužno tu cijenu gotovo udvostručiti, što znači da bi struja iz Krškog u proizvodnji trebala biti skuplja.

HEP je do kraja 2013. u zajednički Fond za razgradnju i zbrinjavanje radioaktivnog otpada uplatio oko 162 milijuna eura, sličan iznos kao Gen Energija. Troškovi razgradnje elektrane projicirani su na 500-tinjak milijuna eura, što je prilično fluidno, pa je teško pretpostaviti koliko će to zaista koštati jednom kad elektrana prestane s radom.

Bez obzira na to što će NE Krško raditi dulje, trebalo bi rješavati problem skladišta za nisko i srednje radioaktivni otpad, jer taj objekt bi ipak treba biti izgrađen u Sloveniji do 2018. Cijena zajedničkog skladišta po slovenskim projekcijama iznosila bi 178 milijuna eura, što su dva suvlasnika ravnopravno trebala dijeliti trošak. No, Hrvatska je lani taj trošak ocijenila previsokim i predomislila se da želi skladištiti svoj radioaktivni otpad i otpad iz Krškog na svom teritoriju. U slučaju da elektrana s radom prestaje 2043. i svaka zemlja preuzima svoj dio otpada, Hrvatska svoje skladište treba napraviti do iste te godine, što nam daje vrlo komfornu poziciju, u koju se jako lako uljuljkati. Za razliku od slovenskih projekcija hrvatska Strategija na temelju podataka iz 2009. sugerira da bi trošak skladištenja u varijanti dva skladišta s prekidom rada elektrane 2043. bio znatno veći, pa bi slovensko skladište koštalo 668 milijuna eura, a hrvatsko 377 milijuna eura. Do trenutka kad to pitanje dođe na stol brojke mogu biti samo veće.

Hrvatska ima dva gotovo 50 godina stara skladišta radioaktivnog materijala iz medicinskih izvora, koja se nalaze u centru metropole, koja je, uzgred rečeno, na vrlo trusnom području pa su sva naklapanja o riziku kojeg svi žele izbjeći posve apsurdna. Nakon što je godinama odgađala baviti se pitanjem skladišta država je prema EU regulativi do kraja prošle godine trebala napraviti plan za izgradnju trajnih odlagališta otpada. Takav plan nije napravljen ali je bar donesena strategija koja je prvi korak na tom putu. Vlada zasad kupuje vrijeme. Lokacija u Institutu Ruđer Bošković proglašena je središnjim deponijem dok se ne nađe lokacija za trajno odlagalište. Još 1999. utvrđeno je da bi Moslavačka gora bila optimalna za tu namjenu, no pod pritiskom zelenih odustalo se od gradnje na toj lokaciji. Bivši premijer Ivo Sanader obećavao je da će lokacija biti brisana iz prostornih planova, no na sreću to se nije dogodilo. Beskrajno trošenje novaca na kojekakvu analitiku i nove studije, samo kako bi se prolongiralo suočavanje s problemom u koji valja konačno zagristi nikuda ne vodi. Tome su Hrvati skloni, a razmjeri problema najbolje se vide na Jakuševcu. Iako je produljenjem rada nuklearke problem sada elegantno odgođen, nema razloga da se s uspostavom skladišta za nisko i srednje radioaktivni otpad čeka još 20 godina.