Vlada je, čini se, ogroman fokus stavila na projekt gradnje LNG terminala na Krku, koji bi uskoro mogao biti proglašen energetskim projektom od strateškog interesa. Iako u tom projektu još ima velik broj nepoznanica, visoka hrvatska delegacija posjetila je Katar ne bi li osigurala dobavu plina. Iz Katara je naknadno stigao upit u kojem nas se pita o potrebnim količinama plina, o kakvoj se vrsti terminala radi, tko će uložiti u infrastrukturu i kome će se zapravo taj plin prodavati. Sudeći prema izjavi potpredsjednika Vlade Branka Grčića, Kataru je na to pismo odgovoreno, iako će prave odgovore na ta pitanja tek dati studija izvedivosti koja bi trebala biti dovršena u svibnju 2013. Ta studija trebala bi pokazati koja su tehnička rješenja i kapaciteti za Hrvatsku isplativi s obzirom na potrebe tržišta. Studija bi trebala odgovoriti na pitanja o troškovima i pokazati cijeli niz kritičnih točaka o kojima treba voditi računa pri odluci upustiti li se uopće u gradnju terminala ili ne i koji su koraci i rizici na tom putu.

Iako studija izvodljivosti još nije dovršena, u Vladi su prilično otvoreni oko "LNG priče" pa je tako već sada poznato da bi se trebao graditi kopneni terminal koji bi u prvoj fazi trebao imati kapacitet od 5 milijardi m3 godišnje. Nadalje, navodi se da bi Studija utjecaja na okoliš i Idejni projekt trebali biti dovršeni već u lipnju iduće godine, a računa se da bi pred kraj iduće godine bila ishođena lokacijska dozvola. Lokacijska dozvola ne znači da se s gradnjom može započeti odmah, upravo suprotno, ona je tek dokument kojim se potvrđuje lokacija u odnosu na zahvat u prostoru. Baza za definiranje poslovnih parametara budućeg terminala treba biti ponuda i potražnja na tržištu, a ne postojanje lokacijske dozvole. Hrvatska trenutno vrlo malo plina dobiva iz uvoza, dakle, LNG terminal na Krku bio bi uslužni objekt za strane kupce, a ne kičma hrvatske dobave plina. Terminal bez kupaca nema smisla i zato za početak treba znati tko će plin kupovati, od koga i za koju cijenu, a ona pak mora biti konkurentna da bi cijeli posao opstao. Dakle, nužni su inicijalni razgovori s kupcima i prikupljanje pisama namjere koja postupno vode do sklapanja ugovora. A to je tek početak dogovora koji moraju dovesti do podjele posla: tko dobavlja plin, tko rukovodi terminalom, a tko kupuje plin.

U Vladi priznaju da je put do ostvarenja takve vrste projekata jako dug i kompliciran, pa bi možda bilo zgodno vidjeti kako je taj put izgledao u slučaju Adria LNG konzorcija koji je prije par godina "povukao ručnu" i stao negdje na prvoj polovici puta. LNG konzorcij koji su činili E.ON Ruhrgas, OMV, Total i Geoplin s poslom je započeo 2007. godine, a terminal je trebao s radom započeti početkom 2014., izdavanjem uporabne dozvole. Na tom projektu intenzivno je radio tim od 30-ak ljudi u Hrvatskoj i inozemstvu, u suradnji s konzultantima, dakle radilo se o iskusnim, uhodanim profesionalcima. Veći broj aktivnosti odvijao se paralelno, što je uobičajeno za ovako kompleksne projekte, jer je samo stručna ekipa s referencama jamac uspješnosti projekta. Na studiju utjecaja na okoliš i javnu raspravu te pripremu dodatne studije o sigurnosti postrojenja Adria LNG konzorcij je utrošio oko 14 mjeseci. Cijeli posao obavljen je vrlo profesionalno, bez značajnog protivljenja javnosti, a lokalnim poduzetnicima na samom je početku približen projekt i mogućnost zarade, kako bi se mogli pripremiti znatno prije početka radova. Prije podnošenja zahtjeva konzorcij je pripremio i Idejni projekt, a tijekom postupka bavio se i pitanjem koncesije na pomorskom dobru na kojem se trebala izgraditi luka za tankere s LNG-om. U razvoju projekata ove vrste paralelno sa drugim poslovima treba ugovarati dobavu i plaćanja plina, što je ogroman i kompleksan pregovarački posao za vrhunske pravnike i stručnjake, i najčešće predstavlja značajan kamen spoticanja kod ove vrste projekata. Već u ranij fazi počinje biti važna Studija inženjerskog rješenja (FEED studija), koja je ključna za tako kompleksne projekte jer daje više detalja od studije izvedivosti, a služi kao priprema za izbor glavnog izvođača radova, dok je vrijednost ugovora samo jedan od osnovnih ulaznih podataka za donošenje konačne odluke o ulaganju.

U javnosti se ostavlja dojam da je Hrvatskoj ključno dobiti plin od Katara, , ali to je samo jedan djelić mozaika koji mora sjesti na svoje mjesto kako ovaj projekt ne bi bi ostao zapamćen po jakim riječima i slabašnoj realizaciji. Paralelno, naime, treba započeti pregovore s brodarima, izgraditi spojni plinovod, sklopiti cijeli niz ugovora kojima će se definirati međusobne obaveze i podjela rizika. Rukovođenje terminalom regulirana je djelatnost i treba biti odvojena od tržišne djelatnosti opskrbe plinom (a to je dobava LNG-a, brodski prijevoz i prodaja krajnjem kupcu), što je sve dio regulatorne problematike koja se isto mora riješiti prije donošenja konačne odluke o investiciji. Sve do sada napisano tek je vrlo gruba slika svega onoga s čime se hrvatska administracija treba suočiti u narednim mjesecima, želi li zaista izgraditi LNG terminal na Krku. Jer, bez obzira na njegovu stratešku važnost, koja je neupitna, tek treba utvrditi ekonomsku isplativost, a ona ovisi o tome ima li uopće dovoljno kupaca za LNG. Sudeći prema izjavama političara, čini se kao da je LNG na Krku pitanje života ili smrti. Za svaki energetski projekt, pa tako i ovaj, ključna je isplativost i dobra projektna struktura, a Hrvatska tek treba posložiti sve kockice tog velikog mozaika. Odluka o gradnji terminala ne smije biti politički, već ekonomski opravdana, jer, u protivnom, željeni rezultati - a to su prije svega podizanje sigurnosti opskrbe plinom, diverzifikacija dobave i profit investitora - izostat će.