Nakon 30-ak godina premišljanja, bolnog zavlačenja i nesposobnosti Hrvatska će konačno izgraditi LNG terminal. To je važna i dobra odluka za budućnost naše energetike i gospodarstva općenito jer treba gledati dugoročno. Ni jedan energetski projekt ne radi se za deset godina unaprijed već za barem 30 godina unaprijed, čega politika često nije svjesna a građani još manje. I da, točno je da je ukapljeni plin 20-ak posto skuplji od plina koji se konvencionalno transportira i to će tako i ostati. Ali to uopće nije poanta, jer da jest, zašto bi ijedna europska država gradila LNG terminale, jer sve one premrežene su plinovodima. Tko god se pita što će nama koji trošimo tako malo plina tako skupa infrastruktura, koja bi mogla stajati neiskorištena, na umu treba imati da Hrvatska prestaje biti zemlja proizvođač i postaje dominantno zemlja uvoznica plina. Već sada više od polovice potrošenog plina nije proizvedeno u Hrvatskoj, a za koju godinu brojke će biti bitno lošije. Kada se ugovara dobava plina nije svejedno kupuješ li iz jednog izvora (npr. Rusija) i jednog pravca (npr. Mađarska) ili iz više izvora i više pravaca. Trgovci plinom brižljivo kalkuliraju sa svakim eurocentom ne bi li na marži zaradili više i to je legitimna poslovna odluka. Snažna plinska interkonekcija s Mađarskom i „reverzibilka“ koju sada imamo i sa Slovenijom u kombinaciji s LNG-om na Krku ne samo da će jamčiti sigurnost dobave, već će omogućiti većim igračima u dobavi i opskrbi plinom (a među njima je i HEP) da diversificiraju rizike i uspješnije ispregovaraju cijenu. Treba se nadati da će potrošači osjetiti taj njihov napor i da transportne tarife nisu uzalud tako drastično kresane kako bi LNG bio atraktivniji kupcima sa Zapada koji se tek trebaju pojaviti. A pojavit će se i tzv. SOS naknada na svaki prostorni metar plina, koja će biti sve manja i na koncu će nestati, s tendencijom većeg prihoda od transporta plina. Čini se da su godine lošeg vođenja LNG-projekta na Krku opravdano rezultirale velikom skepsom kod potencijalnih zakupaca terminala, a Hrvatska je ostala ovisna o Mađarskoj, što nije optimum. To se treba i mora promijeniti. 

LNG na Krku će nadoknaditi činjenicu da se trenutačno nalazimo „na kraju pipe“, jer ni jedan bitan magistralni plinovod ne prolazi našim teritorijem. Ni jedna gospodarski jača država u okruženju to si nije dopustila! Dapače, može se reći da se države naguravaju kako bi se našle na nekoj plinskoj trasi, koja bi im osim sigurnosti dobave osigurala zaradu od tranzita i po mogućnosti diversifikaciju, a da ne govorimo o rastu geopolitičke važnosti. To „slijepo crijevo“ možemo zahvaliti nekadašnjoj vladi Ive Sanadera koja je odbacila ponudu o glavnoj trasi plinovoda Južni tok, koji je iz Srbije trebao prolaziti kroz Hrvatsku i izbiti na Austriju. Sada trasa plinovoda drugog naziva, Turski tok, prolazi kroz Bugarsku i Srbiju i kroz Mađarsku ulazi u Austriju. Hrvatska bi priključak na taj plinovod mogla i morala uhvatiti preko Srbije kako bi se diversificirala od Mađarske, koja se sve više postavlja kao agresivac i ucjenjivač, a manje kao partner. 

O geopolitičkoj važnosti u ovoj politički vrlo nestabilnoj regiji, a koju LNG donosi, ne treba puno pričati. To najbolje ilustrira nedavnim komičnim istup mađarskog ministra vanjskih poslova koji je izjavio da će Mađarska sa Slovenijom tražiti financiranje povezivanja plinskih mreža kako bi LNG vukli iz talijanskih luka, samo ne s Krka. Mađarskoj LNG treba jedino kao sredstvo pregovora s Gazpromom, ako želi diversifikaciju od Rusije može to dobiti preko Austrije, a da se ne govori o skupom plinu i velikim tranzitnim naknadama. Odgovor je to na hrvatski odbijanac, jer Hrvatska pametno nije dozvolila Mađarskoj da uđe u vlasništvo LNG-a na Krku, već će ga financirati sama. Mađarska pretendira postati glavni plinski hub (čvorište) za jugoistočni dio Europe i za to ima sve predispozicije – nedostaje samo mala kockica na Krku, a to im ne treba dati u ruke. Posebno kada se uzme u obzir povijest koja se ispisuje od 2003. u INA-i. S Mađarskom treba poslovati, ali vrlo oprezno. 

Pritisaka na upotrebu plina ne manjka i ona bi u budućnosti mogla stagnirati ako se ne donesu neke bitne strateške odluke za veću upotrebu u prijevozu ili npr. gradnju nove TE na plin na obali koja bi balansirala sustav. S LNG terminalom na Krku Hrvatska će moći mirnije planirati svoju budućnost u plinu, a nju sada mora pametno osmisliti, jer će u protivnom nedostajati razvojna komponenta koju LNG, kao vrhunska tehnologija može donijeti. U tom smislu treba se nadati da je Zelena knjiga (pročišćeni nacrti Energetske strategije) valorizirala plin kao tranzicijsko gorivo po uzoru na ostatak svijeta. Ono što smo do sada vidjeli nije izgledalo optimistično. Iz te optike čini se da ćemo za koju godinu imati mrtvu plinsku infrastrukturu koju će otplaćivati gospodarstvo i vlasnici bojlera u stanovima. Posebno se čini da je minorizirana uloga plina u prometu, u korist električnih automobila koja bi koštala neusporedivo više, kada je riječ o potrebnoj infrastrukturi i samim vozilima koje ne proizvodimo već uvozimo. Već smo uvezli i instalirali previše energetskih tehnologija da iz toga ne bismo trebali izvući pouku. Niskougljični ciljevi mogu se postići na različite načine, to svatko pametan zna i zato ne treba slijepo prepisivati tuđe koncepte već graditi svoj put. S obnovljivcima, ali i s plinom također.