Zabilježivši neto dobit od 958 milijuna kuna u 2010. INA slavi povratak u "prvu ligu", pa nakon par godina neslavnih financijskih rezultata i medijske šutnje koja je pratila njihovu objavu, Uprava svoje financijske rezultate izlaže pred kamerama i mikrofonima. Pri tom moraju istaknuti da su za tako dobar rezultat prije svega zaslužne prirodne rezerve kojima raspolažu: veći iscrpak plina u Sjevernom Jadranu i Siriji i veća prosječna cijena ugljikovodika, kao i dvostruko manja ulaganja u istraživanja i rafinerije. Zarada na prodaji prirodnih rezervi očigledno je bila dovoljna da anulira znatan pad zarade u maloprodaji (5,9%) i veleprodaji (9,6%) derivata, finanacijske gubitke od čak 810 milijuna kuna, kao i već poslovičan minus na poslovanju rafinerija (465 milijuna kuna).

INA-i su cijene derivata i plina ove godine itekako išle na ruku, a i program uštede - koji je trebalo provesti davno prije krize - itekako je dao rezultata, stoga ovakav dobar rezultat kompanije ne treba čuditi. No, ono što u ovoj blistavoj slici svakako ne izgleda lijepo stara je INA-ina rak-rana, a to su stare rafinerije, zbog čega kompanija i dalje mora dijelom uvoziti Euro V derivate umjesto da ih sama proizvodi za svoje potrebe.

Predsjednik Uprave Zoltan Aldott prošloga je vikenda ugostio novi Nadzorni odbor i premijerku Jadranku Kosor u Rijeci pokazavši im "dovršetak prve faze modernizacije Rafinerije Rijeka". Zapravo se radilo o 'predstavi za narod' jer je postrojenje za hidrokreking još u testnoj fazi. Testiranje i isprobavanje svih tehnoloških cjelina tog postrojenja, koje će rafineriji omogućiti znatno veću proizvodnju derivata Euro V standarda počelo je u studenom prošle godine i trajat će još 4 do 6 mjeseci.

Nakon obrade u hidrokrekingu ostaje teško loživo ulje s visokim sadržajem sumpora koje treba obraditi u postrojenju za koking, vrijednom oko 200 milijuna eura. Ono još uopće nije naručeno jer u INA-i ne žele ugovoriti postrojenje dok nemaju svih dozvola. Bez tog postrojenja Rafinerija Rijeka neće moći povećati količinu proizvedenih Euro V derivata, a Riječani neće uspjeti u potpunosti riješiti svoj problem sa sumporom. Tek po dovršetku kokinga i pratećih sadržaja moći će se govoriti o dovršetku modernizacije RN Rijeka i proizvodnji 75% superkvalitetnih "bijelih proizvoda" (ukapljenog naftnog plina, benzina i dizela), a ovim tempom na to će trebati realno čekati otprilike 4 godine. Čak je i predsjednik Uprave Aldott priznao da za koking treba 3 do 3,5 godine. Dakle, tu smo već u 2015. godini, a modernizacija rafinerija polako postaje slučaj za Guinnessovu knjigu rekorda.

No, zanimljivo je što čak ni sada, s dovršenim hidrokrekingom koji se "ugrijava" u Rafineriji Rijeka ne mogu reći da su "na konju". Riječka rafinerija radi s približno pola projektiranog kapaciteta, jer im veći kapacitet niti ne treba, i ne proizvodi dovoljno sirovine za optimalan rad upravo instaliranog hidrokrekera. Dakle, ili će nova postrojenja ostati neiskorištena ili će INA iz sisačke rafinerije cisternama dovoziti sirovinu za hidrokreking kako bi riječki hidrokreker mogao raditi - što je apsurdno! A zapravo bi rješenje za Rijeku - i nadasve INA-u - možda trebalo biti u tome da se kapaciteti rafinerije podignu zbog izvrsnog rada veletrgovaca koji domaće vrhunske derivate uspješno prodaju u regiji koja nema moderniziranih rafinerija?!

Na javno postavljena pitanja o toj temi u Upravi kompanije izbjegli su odgovoriti, kao i na pitanje o sudbini Rafinerije Sisak. Jer, sisačka rafinerija po svemu sudeći ostaje mjesto gdje se uglavnom proizvode "teški ostaci" i vjerojatno nikada neće dobiti ni hidrokreking, a kamoli koking koji bi rafineriju učinili profitabilnom i riješili veliki ekološki problem Siska.

Koliko god to u INA-i nevoljko priznaju, lokalna zajednica koja "pravi probleme" oko modernizacije u Rijeci i Sisku tek je mali problem. Najveći problem leži u samoj kompaniji, koja s modernizacijom nije započela prije 5 godina, kako tvrde, nego idejno još 2000. godine. INA-om već dugo vlada kroničan odljev istinskih stručnjaka, pozicioniraju se nestručni, a komunikacija izvršne vrhuške sa Sektorom za modernizaciju rafinerija strogo je hijerarhizirana i složena.

Proces donošenja odluka u poslovima oko modernizacije rafinerijskih jedinica prolazi niz instanci u Zagrebu i Mađarskoj i izbirokratiziran je do apsurda te stoga vrlo spor. Čak i kada je riječ o banalnim sitnicama, od konstatacije da je nešto potrebno kupiti ili naručiti do same nabavke protekne između 4 do čak 7 mjeseci. U takvim uvjetima modernizacija hrvatskih rafinerija polako postaje vječni posao. INA svoju i dalje donekle pristojnu poziciju stoga može zahvaliti činjenici da je ruska konkurencija u regiji do zla boga loša, a prirodne zalihe koje generiraju sav profit kompanije i dalje se čine neiscrpnima. Pitanje je samo od čega će se u INA-i živjeti kada zalihe jednog dana presuše.