Europski parlament prošli je tjedan prihvatio odluku da svaka država članica Europske unije sama odlučuje o eksploataciji plina iz škriljaca. Zeleno svjetlo za plin iz škriljaca u Uniji još jedan je pokušaj smanjivanja ovisnosti o ruskom plinu, no pitanje je pod koju cijenu se to može postići i je li Europa voljna tu cijenu platiti.

Plin iz škriljaca smatra se nekonvencionalnim fosilnim gorivom koje se nalazi u prirodnim pukotinama u podzemlju, no sve donedavno nije postojala metoda za njegovu sigurnu dopremu na površinu. Međutim, u SAD-u je 1998. razvijena tehnologija bušenja horizontalnim hidrauličkim frakturiranjem. To je proces kojim se upumpavaju velike količine vode, pijeska i mješavine više od 596 vrsta kemijskih sredstava pod visokim tlakom što uzrokuje mini-potrese koji lome slojeve škriljca. Pijesak zatvara geološke pore te na taj način sprječava urušavanje bušotine, dok plin istodobno migrira prema površini zajedno s određenom količinom vode zagađene kemikalijama i ostalim štetnim tvarima, uključujući i niske razine niskoradioaktivnog materijala. Iako su dokazi o okolišnim opasnostima eksploatacije takvog plina svakim danom sve evidentniji, EU još razmišlja kako zakonski regulirati to područje, što je s obzirom na upravo donesenu odluku zanimljiv presedan. Parlament preporuča državama zainteresiranim za plin iz škriljaca, a to je prije svega Poljska, da primijene vrlo strogu zakonsku regulativu. Parlamentarci su prosudili da EU regulativa adekvatno pokriva proces izdavanja dozvola i rane istraživačke radove na proizvodnji plina iz škriljaca, no mogućnost proširenja eksploatacije nekonvencionalnih fosilnih goriva ipak će zahtijevati detaljnu analizu EU zakonodavstva.

Naime, odluci Europske unije prethodila je dugotrajna debata koja je iznjedrila opsežnu studiju o ekološkim aspektima hidrauličkog frakturiranja, koja upozorava na niz rizika. U tom dokumentu konstatira se da je takav proces pridobivanja plina vrlo rizičan za ljudsko zdravlje i okoliš, podzemne i nadzemne vode, kvalitetu zraka, seizmiku, degradaciju bioraznolikosti i zemljišta. Studija je sugerirala da frakturiranje može biti dopušteno samo pod strogim uvjetima, ne na industrijskoj razini i ne u područjima gdje se nalaze izvori pitke vode. Čak 65 kemijskih spojeva koji se koriste u procesu frakturiranja opasno je za ljudsko zdravlje, a glavnina kemikalija koje ostaju u tlu nisu biorazgradive. Većinu potencijalnih opasnosti za ljude i okoliš otkrila je upravo američka priča sa škriljcima. Tamošnja politika pod utjecajem energetskog lobija dozvolila je eksploataciju na minimalnoj udaljenosti od izvora pitke vode, zaobilazeći ključnu regulativu o zaštiti vode i zraka. Količina i točan sastav kemikalija koje se zajedno s vodom bez kontrole ubrizgavaju u tlo u procesu hidrauličkog frakturiranja poslovna su tajna kao formula Coca-Cole, no javnost je doznala da se radi i o kancerogenim spojevima poput benzena i toluena.

Američki dokumentarac "Gasland" 2010. šokirao je javnost kadrovima zapaljive vode koja teče iz slavina stanovnika u blizini eksploatacijskog polja. Amerika na plinu i nafti iz škriljaca planira do 2030. steći svjetsku energetsku premoć, a cijena koju za to plaćaju okoliš i ljudi očigledno nije bitna. Takav scenarij teško da će se ponoviti u Europskoj uniji jer ključna EU regulativa o vodama ne dopušta uštrcavanje polutanata u podzemne vode, a i drugi zahtjevi oko zaštite okoliša bitno su strožiji nego oni u SAD-u. Francuska i Švicarska već su odustale od takvog pridobivanja plina. Iako još ne postoje pouzdana istraživanja o europskim potencijalima plina iz škriljaca izvjesno je da od ovakve odluke najveću korist može imati Poljska, čije rezerve plina iz škriljaca bi mogle pokriti čak do 65-godišnje potrebe te velike zemlje za plinom. Energetski divovi poput Shella, Conoco Phillipsa i Totala već su osigurali prava na eksploataciju u toj zemlji, dok Chevron i BP planiraju investicije u Ukrajini. Ključna će, dakako, biti isplativost ulaganja, a ona je u Poljskoj znatno manja nego u SAD-u. Dosadašnja bušenja u Europi bila su razočaravajuća. Europski škriljci su drugačijeg sastava, dublje su smješteni u odnosu na škriljce u SAD-u, imaju manju količinu silicijevog dioksida i veći udjel gline, manji udio ukupnih organskih sastojaka, te moguću prisutnost dušika. To u kombinaciji cijeli proces pridobivanja čini skupljim. Prosječna isplativost ekstrakcije plina iz škriljaca u SAD-u tri je puta veća nego izračunata isplativost u Poljskoj. Dapače, u Poljskoj cijene tako pridobivenog plina bile više od trenutne cijene plina u skupocjenim dugoročnim ugovorima za opskrbu plinom vezanim uz cijenu nafte.

U Europi ima 67 istražnih bušotna, dok je u SAD-u tisuće aktivnih eksploatacijskih bušotina. Na ovom kontinentu ipak treba računati na znatno strožu ekološku regulativu i kompliciraniji proces dolaženja do dozvola, kao i na lošiju investicijsku klimu u odnosu na SAD, gdje politika energetskim gigantima doslovce jede iz ruke. Poljska je vrlo zadovoljna smjerom kojim kreće politika o plinskim škriljcima, no u ovom trenutku čini se ipak malo vjerojatnim da će se u Europi dogoditi takav bum kao u SAD-u, koji u Europi vidi dobro tržište za taj plin. Revolucija plinskih škriljaca u SAD-u prestrašila je Gazprom i natjerala ga na agresivnije investicije u Europi i Aziji. Uz to, LNG sve više zapljuskuje globalna tržišta, a svi ti faktori u kombinaciji s krizom tvore pritisak na još uvijek visoke cijene plina. To je doista dobra vijest za grcajuću globalnu ekonomiju. Plin iz škriljaca neće napraviti revoluciju u Europi, no mogao bi pomoći oko drugačije raspodjele karata u igri. Već to bit će za početak sasvim dovoljno.