Gospodarska kriza u koju je Europa upala 2008. godine i iz koje se do danas nije izvukla snažno utječe na energetski miks članica Europske unije, a dugotrajno trajanje krize drugačije je posložilo kockice u energetskom mozaiku čiji će i Hrvatska uskoro postati djelić. Nedostatak strateškog promišljanja koji za posljedicu ima to da politika, a ne struka određuje kakvi energetski objekti državi trebaju, stihijski pristup prema potencijalima neobnovljivih i obnovljivih izvora te sve lošiji položaj državnih monopolista HEP-a i Ine glavna su obilježja "energetike u Hrvata".

U Europi se pak razmišlja logikom profita, a energetske kompanije brzo reagiraju na vanjske gospodarske okolnosti koje im diktiraju razvoj. Svjedočimo sve manjem oslanjanju na plin kao energent koji se koristi za proizvodnju u električne energije, a njegovo mjesto zauzeo je sve jeftiniji ugljen! Energetski divovi poput E.on-a i GdF Suez-a zbog ušteda gase plinske elektrane jer je plin kao gorivo postao nekonkurentan jeftinom ugljenu. Ruski Gazprom, za razliku od norveškog Statoila, slabo se adaptirao promjenama koje je donijela pojava plina iz škriljaca, što je pak utjecalo na globalno smanjenje cijene ugljena. Projekcije pokazuju da će iduće godine struja proizvedena iz ugljena biti za čak 20 EUR/MWh jeftinija od struje proizvedene iz plina. Dominaciji ugljena doprinosi kolabirani sustav trgovanja kvotama za ugljični dioksid, tzv. ETS (Emissions Trading Scheme), globalno najveća i za sada najbolja zakonski utemeljena akcija za borbu protiv klimatskih promjena. ETS podrazumijeva burzovnu prodaju ograničenog broja dozvola za emitiranje CO2, što bi trebalo potaknuti onečišćivače da ulažu u skupe tehnologije i smanje emisije stakleničkih plinova. Računalo se da će ETS demotivirati proizvodnju struje iz ugljena, no to se nije dogodilo jer za to bi cijena emisijske jedinice na burzi trebala biti bar 15 EUR/t. Međutim, cijena emisijskih jedinica pala je na ispod 4 EUR/t, s perspektivom da na toj razini i ostane do 2020. godine. Dogodila se gospodarska kriza i Europa si trenutno ne može dopustiti još skuplju energiju, što bi uspješna primjena ETS-a svakako značila u praksi.

Želeći održati ETS sustav na životu, Europska komisija je nedavno predložila odlaganje izdavanja novih dozvola za emisije CO2 predviđeno u periodu 2013.-2015. godine, što će postupno smanjiti broj dozvola na tržištu i, očekuje se, podići im cijenu. Odjednom se dogodilo da biznismeni i europska birokracija razmišljaju jednako - više od 30 multinacionalki poduprlo je takav plan briselske administracije. Jer, ako ETS shema propadne, jasno je da se može ići samo na krajnju mjeru, a to je porez na CO2! To se nikome ne dopada jer će porez pojesti profite, no postalo je jasno da se dugoročno ne može održati ETS koji ne donosi rezultate. Trenutno, neznatno smanjenje emisije CO2 koje bilježi Europa - koja se s plina prebacila na ugljen i sve se više (ali i dalje nedovoljno) oslanja na obnovljivce gotovo je isključivo posljedica ekonomske krize kojoj će jednog dana doći kraj. Zato će na vrijeme trebati potražiti novi mehanizam koji će destimulirati prljava fosilna goriva, a to će, smatraju energetski stručnjaci, prije ili kasnije biti porez onečišćivačima. Trenutni kolaps tržišta emisijskim jedinicama nije jedini faktor koji trasira energetsku budućnost Europe i svijeta. Obnovljivi izvori energije igrat će sve značajniju ulogu, što je prva ispravno prepoznala Njemačka kad je odlučila žrtvovati nuklearke. Zahvaljujući njima, proizvodnja energije više nije nešto što se odvija u udaljenom pogonu koji ima manje ili više štetan utjecaj na okoliš, već je to proces koji se odvija na krovu, pored kuće pa, ako je potrebno, i u divljini. Obnovljivi izvori su čisti, osiguravaju energetsku neovisnost, ali su i dalje vrlo skupi i zahtijevaju rezervu u hidroelektranama ili plinskim elektranama. Dakle, ništa bez klasičnih izvora energije, na koje rastu ekološki pritisci.

Za koju godinu na snagu će u punoj snazi stupiti Direktiva o postrojenjima s velikim ložištima (LCPD) koja će natjerati kompanije da ili ulože ogroman novac u obnovu zastarjelih termoelektrana ili da ih ugase. Europsko udruženje za ugljen i lignit (Eurocoal) procjenjuje da bi u Istočnoj Europi trebalo modernizirati elektrane snage 40 GW, a modernizacija 1 GW u ugljenu košta između 155 i 220 milijuna dolara. U slučaju HEP-a, usklađivanje emisija iz velikih ložišta 2008. godine procijenjeno je na 724 milijuna eura, a treba računati da je ta suma danas svakako znatno veća. HEP će morati u svoje termoelektrane ugraditi uređaje za odsumporavanje i za smanjenje dušikovih oksida i čestica. Samo uređaj za smanjenje dušikovih oksida koji bi trebalo ugraditi u TE Plomin 2 vrijedan je oko 25 milijuna eura, ne računajući troškove ugradnje opreme. Kakva je iz te perspektive dugoročno energetska budućnost Hrvatske? To je teško reći, no svakako će biti vezana za politiku Europske unije. A, Europska energetska mapa do 2050. predviđa ekonomiju gotovo posve slobodnu od CO2! Iz današnje perspektive to zvuči posve utopistički.

Prljave termoelektrane sigurno odlaze u povijest. Proizvodnja struje iz plina trenutno je preskupa, no to će se sigurno promijeniti za nekoliko godina, dajući vjetar u leđa poduzetništvu. Naša politika nikada ne bi pristala na gradnju nuklearne elektrane na domaćem teritoriju. Za širu primjenu obnovljivih izvora energije nismo stvorili vlastitu konkurentnu proizvodnu bazu, pa proizlazi da potičemo strane proizvođače opreme plaćajući skupu "zelenu struju". Nije kasno da promijenimo takav trend. Izbor ugljena kao energenta u TE Plomin C čini se kao dobro rješenje, jer Hrvatskoj treba moderna elektrana na ugljen u baznom režimu koja će moći proizvesti energiju po konkurentnoj cijeni. Drugo je pitanje hoće li HEP uspjeti realizirati traženu visoku efikasnost postrojenja i hoće li Plomin C biti konkurentan za 20 godina - na to pitanje možda bi mogla odgovoriti proročica Vava. Ista ta proročica prije desetak godina vjerojatno nije mogla predvidjeti da će Europa i svijet energetski danas biti tu gdje jesu. Dakle, trebalo bi gledati širu sliku i fleksibilno se prilagođavati trendovima. Zašto to nama Hrvatima uvijek tako teško polazi za rukom?