Građani Hrvatske jako vole kad im država nešto daruje. Baš onako, besplatno, zato što „brine“ o njima. Dapače, ne samo da to vole, već i smatraju da im je država to dužna. Dužna je dati kojekakve vrste pomoći pa i onda kad ih građani zapravo ne zaslužuju. Pa i kad imaju nekretninu koju bi mogli unovčiti, mnogi će uzeti socijalnu pomoć, ili npr. pomoć za ogrjev od tri metra drva (950 kn). Ako ništa drugo, barem vaučer za struju, koji se jedini ne isplaćuje u gotovini. 

Među brojnom sirotinjom kojoj zaista treba pomoći su i oni koji uzimaju oboje, iako imaju auto i usput iznajmljuju stanove u kući u kojoj žive. Novac koji im bude poklonjen za zdravstveno vrlo upitno izgaranje drveta u peći, o čemu nitko ne govori, završi u kladionici i/ili kafiću. Neki bi rekli da je automobil luksuz, ali u očima hrvatskih zakona moguće je (na prevaru) imati i automobil i uz to primati kojekakve socijalne naknade za režijske troškove. 

Sustav socijalne skrbi traži samo papir, uglavnom ne izlazi se na teren i ne provjerava stvarnost. Baš pogodno. I dok neki poklonjeni novac za hranu zapijaju na šanku, u dobrom društvu, budu ljuti na tu zlu državu koja „ništa ne radi za njih“. Psuju na političare koji brinu samo o sebi i istodobno se vješto provlače kroz svaku rupu u zakonu, kako bi se okoristili. Jer to im po pravu (kojem to?!) – pripada. Podaci pokazuju da se broj teško siromašnih u nas stalno smanjuje, dakle, socijalna država radi. 

Vaučeri za struju -  panaceja za sve bolesti


Ovo ipak neće biti moralka, već prije propitivanje neobičnog puta novca za neke pomoći i subvencije u energetici. Priča o tome odakle novac dolazi i gdje završava. A tu se ima dosta toga za reći, previše za ovako kratak komentar. Za početak nije loše malo raščlaniti 200 kuna vrijedne vaučere za struju koje je 2015. uveo SDP, a HDZ ih nije propitivao. Jednom kad nešto daš, ne smiješ to samo tako uzeti – pokazalo se to kod famoznih 50 lipa za PET ambalažu. Zanimljivo je da HEP na računima potrošačima otpisuje tu tzv. solidarnu naknadu iz koje se financiraju vaučeri te tako snosi glavninu troška vaučera za struju. 2017. i 2016. se tako prikupilo oko 360 mil. kn, isplatilo se oko 240 mil. kn, a višak novca se „spremio za budućnost na računu ministarstva“. Možda da se smanji solidarna naknada pa da HEP ima manji izdatak za socijalu, a alternativni opskrbljivač bude konkurentniji? Ne, nitko o tome ne vodi računa, ima tko će platiti, srećom pa je HEP i dalje „naš“… 

Može i bez štedne žarulje

Čudima socijale kod vaučera nikad kraja - isti iznos dobiva i samac i višečlana obitelj, iako samac evidentno troši manje. Na primjer, 'vaučerašima' do sada nitko nije dao nijednu štednu žarulju. To je tek loše osmišljena socijala, panaceja ili lijek za sve bolesti, čak ne niti energetska učinkovitost. To nam ne treba, iako uvozimo 40% električne energije. Srećom, to bi se moglo uskoro promijeniti jer se opskrbljivače tjera da ulažu u energetsku učinkovitost kod svojih kupaca i, posebno, siromašnih kućanstava. Ako neće ulagati dovoljno, morat će plaćati penale Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. A, Fond do sada nije ulagao u energetsko siromaštvo, koje nije zakonski precizno definirano pa nema ni sustavne državne politike već su eto, izmišljeni vaučeri kao alibi. 

Gdje završavaju poticaji Fonda za energetsku učinkovitost?

Fond daje obilate poticaje i onima kojima oni baš i nisu prijeko potrebni – srednjem i višem sloju, koji je malobrojan. Kada se najave poticaji za kupnju energetski učinkovite bijele tehnike, nekako baš uoči poticaja aparatima se neprimjetno poveća cijena. Kupci tih uređaja ionako bi ih kupili, jer moraju, a ovako će se stvoriti kratkotrajna distorzija na tržištu, slična kakvu već godinama stvaraju poticaji na električna vozila. Ti izrazito obilati poticaji stvorili su dugotrajni tržišni poremećaj pa kad poticaja nema, manjka i kupaca tih skupih igračaka, jer nitko ne može odoljeti do 40% sufinanciranja koje država nudi. Kad je riječ o čistom transportu – utičnica nije jedino ekološko rješenje za čišći zrak u gradovima. 

Fond bi stoga mogao sufinancirati i konverziju konvencionalnih osobnih automobila na stlačeni prirodni plin – što nikada nije činio – ili npr. nabavu gospodarskih i drugih vozila na plin ili struju. Umjesto da se novac iz eko-takse koju plaćamo kod registracije ulaže u čišći transport, ali da postotak sufinanciranja bude manji pa obuhvati veći broj korisnika, vidimo da se potiču skupa osobna vozila a gradovi novcem iz EU fondova (!) masovno nabavljaju dizelske autobuse. Zašto? Zelena javna nabava nije obaveza, već samo preporuka. Na kraju balade, na našim je cestama i dalje vrlo malo električnih vozila a zemlja je vrlo daleko od ispunjavanja klimatskih ciljeva u transportu.

Državna pomoć vs. osobna odgovornost


Kako je vidljivo iz primjera vaučera, poticaja za ogrjev i elektromobilnost mnogo toga u subvencijama baš ne stoji na čvrstim temeljima. Ulogu prije svega igra neznanje, inercija a zatim i kojekakvi interesi. Puno je tu novaca u igri, nabere se sigurno 400 milijuna kuna! Od sve te silne „državne socijalne pomoći“ u energetici čak ni trgovci ne profitiraju koliko bi mogli, kada bi postojao razrađen sustav poticanja s malo sofisticiranijim poreznim i inim mjerama. Građani primjećuju neracionalnost i neekonomičnost na svakom ćošku, koriste ih i hvataju krivine, jagme se za beneficije pa i onda kad bi mogli uštedjeti minimalnim ulozima ili tek mijenjajući navike. 

Kad se pitamo zašto nam je život u Hrvatskoj težak i skup, nitko ne želi pospremanje započeti s pitanjem o osobnoj odgovornosti za neko činjenje ili - možda još gore - nečinjenje. A, možda bi trebao, jer zdravije društvo počiva na odgovornim pojedincima. Nažalost, lokalno i globalno jako smo daleko od takvih razmišljanja pa bi zato bar trebali malo manje „peglati“ po toj zloj državi, čije mrvice sa stola i sami skupljamo.