Nadzorni odbor HEP-a prošli je tjedan izglasao zaduženje kod Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) u visini 123 milijuna eura za gradnju hidroelektrane Ombla na Rijeci dubrovačkoj. Dakle, milijardu i dvjestotinjak milijuna kuna, koliko bi na koncu projekt mogao koštati, potrošit će se na elektranu koja će (ako projekt uopće uspije) pokrivati tek 1,3% ukupne potrošnje struje u državi kojoj sada manjka bar 1.500 MW novih kapaciteta. Mogli bi to biti najskuplji megavatsati koje je ikada proizvela neka hrvatska hidroelektrana.

Naime, analiza banke je pokazala da je projekt rizičan i komercijalno posve neisplativ te da će HEP u 25 godina na prodaji struje i vode uspjeti vratiti tek 37,8% inicijalne investicije. Podzemna akumulacija takvih dimenzija u kršu, koja služi za proizvodnju struje, ne postoji nigdje u svijetu. Čak je i banka u svojoj tehnološkoj i financijskoj analizi konstatirala da je projekt toliko rizičan da bi se nakon potrošenog novca moglo pokazati da uopće ne ispunjava svoju svrhu. Jesu li gospoda u Nadzornom odboru HEP-a imali na raspolaganju baš sve činjenice o investiciji i čime su se vodili pri donošenju odluke, ostaje misterij. No, činjenica je da HEP ni uz najbolju volju nije mogao naći privatnog investitora dovoljno ludog da se upusti u ovaj projekt. A, nije da nije bilo zainteresiranih.

Razlozi za ovako hitro odlučivanje o ogromnoj i rizičnoj investiciji niti dva mjeseca prije izbora negdje su drugdje. Pravo je pitanje koliko će HEP zapravo ulupati u prvu eksperimentalnu podzemnu elektranu. Upravo kroćenje krša vrhunaravni je izazov domaćoj građevinskoj operativi, čiji troškovi će pojesti oko 70 - 80% cijelog projekta. Radovi se izvode u kršu, slično kao za HE Lešće, koja je s planiranih 70 milijuna eura poskupila na gotovo 100 milijuna eura. S obzirom da je HE Lešće obična hidroelektrana, treba se zapitati koliko može koštati obuzdavanje ogromnog podzemnog jezera i to u kršu? Svaki, pa i najluđi scenarij je moguć, a vjerojatnost da koješta pođe u neželjenom smjeru čini se vrlo velikom. Jednom kad zabodeš lopatu nema natrag pa zato dio hrvatske građevinske operative napokon može početi mirno spavati jer za njih kriza upravo završava.

Ne manje važni bit će uvjeti pod kojima će se HEP zadužiti za svoj grandomanski projekt. Činjenica je da je u ovom trenutku HEP-ov kreditni rejting na najnižim granama u posljednje četiri godine što će svakako utjecati na cijenu kredita za koji navodno neće jamčiti država. U one "mračne dane" Mravkove vladavine nacionalna elektroprivreda imala je kreditni rejting BBB+, što ju je svrstavala u grupu tzv. investment grade tvrtki koje su financijski sigurni zajmoprimci. Zatim je Leo Begović iz Nadzornog odbora prešao u Upravu HEP-a i rejting kompanije ubrzano je počeo kliziti, a za B-slovca su se počeli lijepiti minusići. U veljači 2009. kreditni rejting kompanije pada na BBB-, što je donja granica prihvatljivosti kada je riječ o sigurnosti ulaganja. Svaki rejting ispod tri slova B smatra se znakom manje ili veće ranjivosti rangirane tvrtke, a predsjednik Uprave pasivne elektroprivrede, čiji uvoz se ove godine popeo na 50% konzuma, tvrdio je sa smješkom da je to zato što se zna da tvrtki treba kredit. Begović se u to razumije jer je u njegovom mandatu podignut velik broj kredita za likvidnost, a nijedan za kvalitetan proizvodni projekt.
Od početka 2009. HEP-ov kreditni rejting pao je s BBB- na BB+, u listopadu 2010. skliznuo je na BB, da bi se u siječnju 2011. ugnijezdio na BB-. Ta je razina druga dolnja prečka koja označava da je kompanija "malo ranjiva", ali da prognoze poslovanja nisu dobre. U kuloarima se šuška da će HEP-ov rejting pasti za još jednu "prečku", na B+, čime bi kompanija postala "vrlo ranjiv" dužnik. To su u HEP-u na naš upit demantirali kazavši da nemaju nikakve najave da bi im rejting trebao pasti krajem prosinca. Objektivno, HEP nije ranjiv dužnik, ali kamata će se ipak kreirati prema bonitetnom rejtingu. Zanimljivo je EBRD pri odobravanju kredita ne zanima na što će ga Elektroprivreda trošiti i koliko je projekt objektivno rizičan, što je prilično neobično za jednu razvojnu banku koja bi se trebala voditi malo drugačijim postulatima. Važno im je samo da se novac vrati oplemenjen kamatom, a u to mogu biti sigurni, koliko god kreditni rejting HEP-a bio umanjen iz stvarnih ili režiranih razloga.

Poskupljenje struje kao posljedica skupih kredita apsolutna je neminovnost pa se treba pripremiti da će, uz skupi plin, gospodarstvo ubuduće gušiti i prilično skupa struja. O osiromašenim kućnim budžetima da se ne govori. Ako susjedi Slovenci u prosjeku mjesečno za struju izdvajaju paušalno oko 380 kuna, zbog čega bi se s ove strane granice plaćalo tri puta manje? Kada dođe vrijeme iz HEP-a će spremno troškove prebaciti na krajnje korisnike, a sada kad se donose upitne odluke treba ih provući na brzaka, ispod žita, bez buke. U HEP-u se tu sasvim dobro snalaze, pri čemu ih pomaže državna administracija koja im ide na ruku s izdavanjem dozvola iako su im stručne podloge pojeli moljci. To je vidljivo na slučaju Omble, za koju ne bez razloga nije tražena nova eko-studija. U našoj kulturi ekološka pitanja uvijek su bila smetnja, umjesto polaznica za razvoj, a dok god je tako neće biti ni istinskog napretka i boljitka.