Južni tok, plinovod koji je ruski plin bez posrednika trebao dovesti na europsko tržište, neće se graditi, objavio je ruski predsjednik Vladimir Putin ovoga tjedna. Ako Europa ne želi taj plinovod, neće ga ni biti! poručio je Putin. Bugarskoj, koja je blokirala projekt, ucijenjena od Europske unije, ironično je nabacio da zatraži kompenzaciju izgubljene zarade od svojih europskih partnera kada je već "uskraćena ponašati se kao nezavisna država". Hrvatska bi od cijele priče s Južnim tokom itekako mogla profitirati lakšom i bržom realizacijom LNG projekta na Krku, koji još uvijek budi skepsu mnogih u struci koje će trebati djelima a ne riječima uvjeravati da Hrvatska ovaj puta zaista misli ozbiljno. Za razliku od prijašnjih godina, tu je znatan pritisak i potpora Europske unije i SAD-a, a s takvim saveznicima nije se pametno igrati.

Kockice su od ovoga tjedna drugačije posložene, pa prvo treba pogledati širu sliku. Vijest o odustanku Rusije od Južno toka izazvala je nevjericu i šok u svim zemljama na trasi plinovoda, koje su već uložile znatna sredstva, ali i kod velikih stranih kompanija koje su već ugovorile radove na podmorskom dijelu plinovoda. Ukupan gubitak stranih kompanija procjenjuje se na čak 2,8 milijarde eura, što je tek kap u moru ruskih troškova na tom projektu. Proširenje transportnog sustava u Rusiji na Južni tok košta 15 bilijuna eura, od čega je više od šest bilijuna već potrošeno, a Gazprom je investirao skoro pet milijardi eura u ugovore za morski dio projekta koji je najskuplji.

Rusija je mjesecima pritisnuta izrazito niskim cijenama nafte, a sada je prvi puta priznala da ulazi u recesiju. Ruski proračun načinjen je s projekcijama cijena nafte od 100 USD/bl, no morao je biti revidiran na 80 USD/bl, a cijena nafte i dalje pada... BDP pada, a ruski bankarski sustav počeo je paničariti jer tečaj rublje brzo slabi. Krediti su skuplji, a odljev kapitala iz zemlje raste. Logična Putinova reakcija na konstruirani kaos u Ukrajini zaista puno košta tu moćnu zemlju koju EU već godinama "šarafi" s Južnim tokom, koji je više geopolitički nego ekonomski opravdan projekt.

S obzirom na to da je Gazprom ionako financijski napregnut u gradnji plinovoda Altaj prema Kini, u toj kompaniji gledaju da ipak iskoriste investirano da na europske granice ipak dovedu svoj plin. Zbog toga Putin ulazi u partnerstvo s Turskom i preko njezinog teritorija planira "novi Južni tok", istog kapaciteta, 63 milijarde m3, ali s drugim partnerima. Turska je s Rusijom već povezana plinovodom koji vodi ispod Crnog mora, a novim plinovodom ta bi muslimanska zemlja trebala dobiti novih 14 milijardi m3 plina godišnje. Ostatak Gazprom namjerava isporučivati na granicu Turske i Grčke, te tako direktno opskrbiti i taj dio Europe plinom. Kao čin dobre vjere Rusija je Turskoj 2015. spustila cijenu plina za šest posto, s mogućnošću da cijena bude i 15% niža. Ne treba sumnjati da će Turska znati dobro iskoristiti svoju izvrsnu poziciju za oštre pregovore s Rusijom. Turska zna kako štititi svoje interese, a u prošlosti je više puta mijenjala svoju poziciju i odustajala od već postignutih sporazuma.

Odustajanje od Južnog toka implicira da Europa ostaje ovisna o postojećim pravcima, a alternativa nema mnogo. Dakle, trebalo bi ulagati značajan novac u modernizaciju plinovoda preko nestabilnog ukrajinskog teritorija. Druga mogućnost koja se sada spominje je opskrba plinom deficitarnih balkanskih država preko Slovačke, koja se plinom hrani iz više pravaca - sa Zapada i iz Rusije. To bi se postiglo gradnjom 570 km plinovoda Eastring kapaciteta od 12 do 20 mlrd m3 godišnje koji bi spojio Slovačku i Rumunjsku. Taj koridor mogao bi biti korišten i za uvoz plin iz alternativnih budućih pravaca poput kaspijske regije, Irana, Iraka, Egipta, Izraela i Cipra.

Treća opcija je gradnja terminala za ukapljeni plin, koji zapravo služe za diverzifikaciju dobave, a tu se spominje LNG-terminal na Krku (4-6 mlrd m3), poljski Swinouscie (5-7,5 mldr m3) i plutajući terminal Klaipeda u Litvi (2-3 mlrd m3). Ti terminali trebali bi biti opskrbljivani plinom iz Katara, Sjeverne Afrike i potencijalno SAD-a, a nisu alternativa ruskom plinu već prije jamče sigurnost dobave te lakše cjenkanje s Gazpromom oko plina koji stiže plinovodima.

Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak je u pravu kad kaže da Hrvatska ima priliku postati energetsko čvorište u ovom dijelu Europe, jer to joj jamči njezin dobar geopolitički položaj. S obzirom na to da "Novi Južni tok" preko Turske još ne postoji nigdje na papiru, za očekivati je da će zemlje regije dobro odgovoriti na open-season koji bi LNG Hrvatska trebala provesti idući tjedan za kupce plina, trgovce i proizvođače. Za taj projekt zapuhali su zaista dobri vjetrovi, jer se sve više čini da njegova realizacija neće ovisiti samo o nestabilnom tržištu, ponudi i potražnji, već i pomoći iz EU fondova, koji sve veću pažnju pridaju diverzifikaciji i sigurnosti dobave. Treba biti pametan, iskoristiti tu neponovljivu šansu i nametnuti se kao nezaobilazan faktor energetske stabilnosti u regiji. Za ovako politički osjetljivu regiju to znači puno više od energetike - mir.