Pitanje eventualnog zatvaranja Inine rafinerije u Sisku jedno je od najosjetljivijih u odnosima između Vlade i MOL-a, a kontroverze oko cijelog slučaja ne prestaju godinama. Još 2006. u medije je procurio je neobičan dokument "zakačen" na MOL-ovu službenu web stranicu, naslovljen kao obraćanje Zsolta Hernádija Odboru izvršnih direktora.
U tom dokumentu pisalo je da je ključno da MOL preuzme kontrolnu ulogu u Ini kako bi integrirao kompaniju, što će dovesti do bolje tržišne pozicije i ostvarenja sinergije nalik onoj između MOL-a i Slovnafta. Izrijekom se spominje i potreba zatvaranja suvišnih kapaciteta Rafinerije nafte Sisak, paraleno s modernizacijom Rafinerijom nafte Rijeka, koja bi zajedno s rafinerijama u Bratislavi i Százhalombatti predstavljala optimalan lanac nabave za ovaj dio Europe. Poslovno opravdano, bez svake sumnje. Bili su to detalji iznimno razrađene strategije u svim segmentima kompanije, a MOL je službeno tvrdio da je riječ o fiktivnoj studentskoj prezentaciji, nagradnom natječaju za potencijalne zaposlenike. Kako god bilo, budućnost je pokazala se da je MOL u međuvremenu zaista uspio postati kontrolni dioničar u kompaniji, no Rafinerija Sisak pokazala se kao tvrd orah.

Iako je u više navrata najavljivana potreba revizije programa njene modernizacije, do dana današnjeg MOL nije uspio u naumu da zatvori tu ostarjelu rafineriju, hrđavu kariku blistavog rafinerijskog lanca. I uvijek je MOL taj koji u slučaju Siska reterira, povlači rečeno, pa je tako i prošli tjedan demantirao da je Uprava predstavnicima Vlade prezentirala pregršt razloga za prestanak rada rafinerije, umjesto da ih izvijesti kako modernizacija strelovito juri naprijed.

Prije Domovinskog rata rafinerije u Sisku i Rijeci prerađivale su 5 milijuna tona sirove nafte, i uz koncesije na kopnu bile su motor razvoja kompanije. Kad je početkom prošlog desetljeća započela modernizacija hrvatskih rafinerija, u svijetu su se gradile 52 nove rafinerije, a 200 ih je bilo u proširenju i rekonstrukciji. Danas brojne naftne kompanije bilježe pad prodaje i zatvaraju odjele za investicije, čekajući bolje dane. Inine djelomično modernizirane rafinerije ostvarile su lani gotovo pola milijarde kuna gubitka, a ulaganja u njih zadnje dvije godine posustaju i pala su ispod milijardu kuna. Rafinerija Sisak češće ne radi nego radi, a Rafinerija Rijeka godišnje preradi malo iznad 2 milijuna tona sirove nafte, iako je kapacitirana na 4,2 milijuna tona. Treba imati na umu da taj kapacitet nikada nije dosegnut i da je za hrvatske prilike, pa i izvoz, čisto dovoljan. Sredinom studenog, doznajemo, nova postrojenja u Rafineriji Rijeka će ići u remont koji će trajati sve do Sveta tri kralja 2012. godine.
Razlog? Skladišta su toliko popunjena benzinom i dizelom koji Ina ne uspijeva prodati, da nema potrebe dalje proizvoditi. Domaći tržišni udio Ine zbog kašnjenja s uvođenjem kvalitetnih proizvoda i loše politike marži znatno je pao - izvoz benzina smanjio se za 60% a dizela za 30%. To je rezultat loše poslovne politike na koju je utjecao MOL, ali i domaći kvazi-stručnjaci, političari i njihove produžene ruke, a rezultati njihovih aktivnosti s vremena na vrijeme pune crnu kroniku, ili bi trebali.
Inin tržišni udio još uvijek je solidan na domaćem tržištu, posebno ako se uzme u obzir da je tek nedavno počela plasirati Euro V derivate koje je konkurencija ranije uvele u ponudu, a benzinske crpke uglavnom njeguju retro-look. Kako iz te optike spašavati Sisak? Struka drži da je riječ o u osnovi nedorečenoj rafineriji, namijenjenoj preradi domaće niskosumporne nafte koje je sve manje, kojoj manjka ozbiljnija jedinica za hidrodesulfurizaciju, a čini se da su novi hidrokerking i koking još uvijek misaone imenice. Rafinerija Sisak MOL-u jednostavno nikad nije bila zanimljiva i to je nepobitna činjenica.

Za svaku odluku, od tehničke specifikacije do potpisa ugovora za nabavu neke robe ili usluga u slučaju modernizacije i održavanja rafinerija, treba pribaviti čak 52 potpisa. Ako konzervativne procjene kažu da će Rafinerija Rijeka tom brzinom biti dovršena 2016., kada bi Sisak trebao dobiti punu snagu? I, što je važnije, zašto modernizirati rafineriju koja nije potrebna? U ovom trenutku nema dovoljno posla ni za Rafineriju Rijeka, kojoj nedostaje dovoljno vakumskog plinskog ulja koje treba novom postrojenju za hidrokreking za optimalan rad. Zato bi Ina iz sisačke rafinerije trebala transportirati sirovinu kako bi podržala minimalan kapacitet hidrokrekinga! Ina je u problemu kojem još nije našla odgovora.
U Ini bi se trebao trebao dogoditi kvantni skok kako bi sisačka rafinerija dobila ekonomski razlog za opstanak. Postoje li šanse za to? Čini se da preostali razlozi za opstanak Rafinerije Sisak čista socijala i zato bi možda bilo vrijeme da se počne razgovarati o razumnim alternativama za taj pogon, a one sigurno postoje, i uz pametnu strategiju, radna mjesta bi se mogla zadržati. Odlazak CMC-a iz Željezare Sisak pokazao je da Hrvatska nije usamljeni otočić u moru globalne krize i da može biti lošije. Ako želi biti savjesni vlasnik Ine, ali i istinski ekonomski strateg koji usmjerava razvoj, država bi trebala osmisliti kvalitetne projekte za oživljavanje Siska. Presudnu ulogu imat će kao i uvijek politika, a ne struka. Ona, čini se, u sisačkoj rafineriji za sad nema što tražiti.