Nakon natezanja od oko mjesec i pol dana prvi smo puta dobili tehnokratskog premijera - čovjeka koji nije političar, već ekonomist, financijaš iz međunarodne farmaceutske kompanije koja u Hrvatskoj ima podružnicu. Tihomir Orešković nije živio u Hrvatskoj i ne može se očekivati da je u potpunosti upoznat sa svime što se ovdje događa, a iz nekog čudnovatog razloga prihvatio se posla izvlačenja zemlje iz krize. Koalicija koja je Oreškovića dovela na vlast je sve samo ne čvrsta, a sve reforme trebale bi se raditi s krhkom potporom u Saboru. Ukratko, recept za konstantnu tjeskobu pa i moguće prijevremene izbore.

Oreškovićevo vatreno krštenje bit će kompromis sa sindikatima koji nakon dva kvartala krhkog gospodarskog rasta žele povećanje plaća u javnim službama. Nadalje, tu je fiskalna konsolidacija proračunskim korekcijama. Podizanje kamatnih stopa u SAD-u signal je da će se to ubrzo dogoditi i u Europi, a u tom slučaju Hrvatska je u teškom problemu sa servisiranjem dugova s ovako bijednim rastom BDP-a. Već sada svaka deseta proračunska kuna odlazi na otplatu kamata, a ako se ništa ne napravi izgledan je bankrot i velika rasprodaja pod patronatom MMF-a i Svjetske banke. Premijer financijaš toga je svjestan, ali gdje napraviti bolne rezove - na rashodima? subvencijama? plaćama? mirovinama? u zdravstvu? socijali? Ako bude rezova, oni trebaju biti do te mjere minuciozni da ne bi urušili i ovaj krhki rast koji smo mukotrpno postigli, a to je zaista izazov. Domoljubna koalicija i MOST su naglašavali da žele investicije. Skupi i veliki infrastrukturni projekti poput autocesta, koji su povećali javni dug, ne dolaze u obzir, dakle treba konačno postati inventivniji. Utoliko je menadžer na čelu Vlade dobra prilika! Pa pokušajmo na ovom mjestu pogledati samo neke krupnije "energetske" izazove pred novom Vladom.

Općenito, najprogresivnija ideja oko koje se složila politika je da treba napraviti novu energetsku strategiju i provedbeni dokument, što je alfa i omega za sudbinu energetike. Ako ne znaš kamo ideš lako ti se dogodi da stigneš negdje drugdje. Nadalje, trebat će vrlo brzo izaći pred javnost s iznosom nove, povećane naknade koju će za obnovljive izvore energije plaćati građani u 2016. Bila je to predizborna trgovina za vaučere za energetsko siromaštvo, čime se pogodovalo opskrbljivačima električnom energijom, koji su zapravo skriveno subvencionirali obnovljivce. SDP-ova koalicija u pregovorima s MOST-om istrčala se da bi Hrvatska za zadovoljavanje EU ciljeva do 2020. trebala više nego utrostručiti tu naknadu. Vrlo brzo će trošak obnovljivaca postati transparentniji, a samim tim može se očekivati i da će javnost s više interesa pratiti što država radi u tom sektoru i što se građanima kroz tu energetsku tranziciju vraća u džepove, a što iz njih izlazi. Sa zavlačenjem malog fotonapona i favoriziranjem vjetroelektrana do sada se i građanima i državi vratilo relativno malo u odnosu na potencijale. Progresivne inicijative o građanskoj energiji nisu nailazile na plodno tlo pa će biti zanimljivo vidjeti vidi li nova vlast konačno šansu za pokretanje malog poduzetništva s velikim brojem malih projekata. Štednja građana od početka krize više se nego udvostručila pa zašto ne ponukati ljude da ugrade fotonapon, rasterete mrežu i posredno smanje ovisnost o uvozu energije?

Kad je riječ o ulaganjima, planira li se ulagati u potencijalno mrtvu energetsku infrastrukturu, poput velikog LNG-terminala koji Hrvatskoj ne treba, ali zvuči "blještavo"? Ili će se nastaviti forsirati TE Plomin C, gdje su mišljenja energetičara uglavnom nepodijeljeno pristrana? I dalje neodgovoreno ostaje pitanje budućnosti te elektrane, s obzirom na europsku klimatsku politiku koja će stavljati sve veći teret na fosilne izvore s većom cijenom emisijskih kvota pa možda i forsiranjem CCS postrojenja. Rast obnovljivaca, e-mobilnosti i energetske učinkovitosti u svim sektorima mogao bi ubrzo postati veliki "game changer" u europskoj energetici. U tom slučaju bazna energija koju će ta elektrana davati mogla bi ipak postati preskupa, a HEP-u bi ugovor s Marubenijem mogao postati neugodan teret. U svakom slučaju država će trebati konačno odlučiti kako vidi HEP u narednim desetljećima, jer kompanija je koka koja nese zlatna jaja a lako bi mogla odlepršati u nekom pogrešnom smjeru. Nadalje, zanimljivo je da se ni tijekom predizborne kampanje, a ni tijekom pregovora oko formiranja Vlade baš nitko nije dotaknuo pitanja odnosa s MOL-om u Ini. Jednostavno, nije popularno reći da je priča gotova a bitka izgubljena. Ina je u prva tri kvartala ostvarila 38% manju dobit nego 2014., a investicije su pale 10%. Prodaja plina pala je čak 28%. Rasla je proizvodnja ugljikovodika i rafinerijska prerada, dok prodaja na domaćem tržištu stoji na mjestu. Dakle, kompanija ne posluje optimalno, a nitko na to ne trza. Pad (političke) presude Sanaderu za korupciju oko upravljačkih prava neće se dobro odraziti na ishod arbitraža koje bi ionako mogle završiti odgovorom da partneri moraju postići kompromis. Kompanija se sada vodi dominantno u mađarskom interesu, i ruku na srce, INA jednostavno nema vremena za nastavak razračunavanja. Javnost pak očekuje vraćanje upravljačkih prava i obranu nacionalnih interesa. Politički, vrlo zeznuto. Nova Vlada će trebati konačno zauzeti stav i okončati mučnu trakavicu kakvim-takvim kompromisom jer su četiri godine već izgubljene. Nema vremena za gubljenje. Ovo je tek djelić odluka koje će trebati donijeti u energetici u narednom periodu. Hoće li biti vizije, pameti i hrabrosti, teško je naslutiti u ovom trenutku jer iza svega trebaju stajati konkretni ljudi, a tko su oni, još nije poznato. U svakom slučaju, neka nam je svima sretna 2016.