Na javnoj raspravi nalazi se jedan, za energetski sektor iznimno bitan dokument – 'Strategija niskougljičnog razvoja Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050'. Ta Strategija, koja obrađuje veći broj sektora, među kojima su i energetski i prometni, bitna je utoliko što se može zaključiti da će ona biti podloga za novu Energetsku strategiju, koja toliko nasušno nedostaje ovoj državi. Staru Energetsku strategiju iz 2009., koja se odnosila na period do 2020. nije pratio provedbeni dokument, a ciljevi u novim obnovljivcima uglavnom nisu ostvareni. Ova Niskougljična strategija bitna je za energetiku jer se oslanja na poštivanje ciljeva Pariškog klimatskog sporazuma, koji je Hrvatska ratificirala, kao i na ambiciozne EU ciljeve. Zbog toga, teško je očekivati da će nova Energetska strategija iznjedriti bitno drugačije zaključke za razvoj energetskog sustava, a ako ih postavi prenisko, država neće ostvariti svoje i europske klimatske ciljeve. Naime, scenarij postupne niskougljične tranzicije Hrvatskoj 2030. osigurava 38 %-tno smanjenje emisija u odnosu na 1990., a u 2050. smanjenje bi iznosilo 52%. Treba znati da taj, srednji scenarij, koji će najvjerojatnije biti prihvaćen kao ciljni, neće dovesti do ostvarenja niskougljičnih energetskih ciljeva EU-a za 2050., jer bi u protivnom trebalo odmah krenuti putem snažne tranzicije prema niskougljičnoj ekonomiji, a to baš nije izgledno. Dakle, ako iz Niskougljične strategije izdvojimo energetski sektor, možemo vidjeti što će pisati u novoj Energetskoj strategiji, koju najavljuju već tri bivše vlade. 

Taj dokument dosta racionalno i konzervativno pretpostavlja rast neposredne potrošnje električne energije za 0,8% do 1,2% godišnje do 2030., a tim stopama neposredna potrošnja bit će oko 20% veća nego 2014. S druge strane, nakon 2025. očekuje se porast cijena električne energije na oko 50 eura / MWh s velikim satnim oscilacijama zbog obnovljivaca. Nivelirani trošak proizvodnje električne energije do 2020. mogao bi biti i za oko 20% veći nego 2014., dok će ti troškovi u narednim godinama stagnirati, a iza 2030. i pasti za 10%. Uvoza energije bit će manje, a kupci će plaćati skuplju energiju! Ni u jednom scenariju Niskougljične strategije nema novih termoelektrana na ugljen, plin je u kogeneracijama ograničen na 700 MW, a isplativost investicija u te elektrane bit će snažno vezana uz pomoćne regulacijske usluge, jer obnovljivci u punom smislu dolaze na svoje. Prema najizglednijem scenariju, vjetroelektrane i sunčane elektrane uslijed rasta cijena kvota za CO2, što je vrlo izgledno, do 2030. bit će konkurentne i bez većih državnih poticaja, smatra struka. Optimalno se, uz uvoz električne energije, do 2030. očekuje razvoj VE snage 1.500 MW te 1.150 MW sunčanih elektrana, a moguć je razvoj novih reverzibilnih hidroelektrana, optimizacija rada postojećih te umjeren porast centralnih toplinskih sustava na kontinentu, uz izgradnju spremnika topline u kogeneracijama gdje još ne postoje. Naglasak je na većim potrebama za regulacijom sustava, spremnicima energije, ulaganjima u prijenos i distribuciju i napredne mreže. Zanimljivo je da dokument nalazi da troškovno nema opravdanja da se sve potrebe za električnom energijom pokrivaju iz domaće proizvodnje. Da bi se na mrežu stavilo toliko obnovljivaca poticanje će biti potrebno, ali premijski sustav do 2030. ne bi trebao značajnije opteretiti cijenu energije, smatra se. 

Investicije će biti značajne; do 2030. u OIE bi trebalo investirati četiri do šest milijardi eura (oko dvije mlrd. eura prema već potpisanim ugovorima), što je praktički 1% godišnjeg nacionalnog BDP-a. Za ilustraciju, 2014. Godine 5,2% BDP-a bio je vrijedan trošak neto uvoza energije i očekuje se da će taj trošak rasti. Dodatne investicije u prijenos i distribuciju procijenjene su do 150 mil. eura pa i znatno više ako se elektrificira promet, što se također projicira. U naftnom sektoru ističe se strateška gradnja LNG-terminala i korištenje plina u prijevozu, a istraživanje nafte i plina nije prepreka za niskougljični razvoj do 2030., što nije baš optimistično za investitore u toj branši. Najvažniji je zaključak da je prelazak na niskougljični razvoj u Hrvatskoj financijski opravdan i počinje donositi koristi nakon 2035., a ako se uračunaju i indirektne koristi zbog manjih troškova u zdravstvu i veće zaposlenosti, koristi će biti vidljive već 2030. Stručnjaci koji su napravili Strategiju izračunali su da će biti nužno uložiti četiri milijarde eura, a ostvarit će se tri milijarde eura koristi na izbjegnutim troškovima, a uz izbjegnuto onečišćenje i 50.000 novih radnih mjesta u plusu je za još oko milijardu i pol eura. Dakle, čisti plus je veći od 500 milijuna eura, ne računajući izbjegnute štete u okolišu, pokazuje studija! Sve ovo zvuči vrlo optimistično i treba se nadati da će politika prepoznati ogromne potencijale koje Hrvatska ima u niskougljičnom razvoju, obnovljivcima i novim tehnologijama, poput električnih vozila i raznih rješenja za energetsku učinkovitost. Niskougljičnu strategiju stoga bi trebalo uskladiti ne samo s energetskom već i s gospodarskom, obrazovnom i prometnom strategijom, da nam se ne dogode propusti kojima sada svjedočimo a koje su obnovljivce ni krive ni dužne dovele na loš glas. Kada bi još svi ti usklađeni dokumenti dobili svoje akcijske planove, do najniže razine… Hej, gdje bi nam bio kraj?!