Katastrofa u japanskoj nuklearnoj elektrani Fukushima i radioaktivnost koja se "preselila" u vodu i namirnice podgrijala je globalne strahove od nuklearne energije. Zastrašujuće je da jedan snažan potres i ogroman vodeni val može izazvati bijeg radioaktivnosti koja može zauvijek promijeniti život cijele ove, a možda i iduće generacije Japanaca. Posve otuđeni od prirode i ušuškani u varljivu iluziju da daljinski upravljač u našoj ruci kontrolira cijeli svemir - iako zapravo kontrolira samo TV ekran - uglavnom uspješno okrećemo glavu od moguće opasnosti. Događaji u Japanu natjerali su globalno selo da se bar na koju minutu osvijesti i pogleda istini u oči.

Prosječnom čovjeku, koji ne zna gotovo ništa o toj materiji, posve je dovoljno da čuje nekoliko novinskih izvještaja o toj temi i da zaključi da ne želi nuklearku u svojoj blizini. Pri tome uglavnom ne pomažu činjenice da se u Japanu radilo o nuklearki rađenoj po istim kriterijima primjenjivanim pri gradnji zloglasne NE Černobil, te da je japanska Vlada 2008. ignorirala upozorenja Međunarodne agencije za atomsku energiju da takvi stari reaktori ne mogu podnijeti potres jači od 7 stupnja po Mercallijevoj ljestvici. Tim više, nakon incidenta isplivalo je puno informacija o zataškavanjima incidenata u japanskim nuklearnim postrojenjima. U toj zemlji u toku su radovi na još dvije nuklearke, a još 12 ih je u pripremi. Nakon tsunamija i Fukushime teško je zamisliti da će japanska javnost podržati nuklearnu opciju. Je li stoga presmjelo zaključiti da energetska budućnost Japana, ali i ostatka zemaljske kugle neće biti ista? Hoće li se svijet više okrenuti obnovljivim izvorima energije?

Prije Japana se činilo da bi se današnji plan o gradnji 443 nuklearna reaktora u sljedećih 15 godina čak mogao udvostručiti. Stručnjaci za energetiku najvećih industrijskih sila počeli su sumnjati u širenje nuklearnog programa. Globalno se traži provjera funkcioniranja nuklearnih postrojenja i povećavanje sigurnosnih standarda, a aspekt sigurnosti trenutno nadjačava do sada ključan argument gospodarske održivosti atomske energije. Njemačka Vlada donijela je odluku o zaustavljanju 7 najstarijih reaktora na tri mjeseca, što je mjera čija je jedina svrha smirivanje preplašene javnosti. Da su sporni njemački reaktori bili ikakava prijetnja već bi ih zatvorilo mjerodavno ministarstvo koje u svom nazivu ima i "reaktorsku sigurnost", no ovako proizlazi da će država snositi trošak "zaustavljanja" tih postrojenja koji je praktički jednak onome kad su postrojenja u pogonu. Američka nuklearna javnost, još paralizirana od nesreće na Otoku tri milje 1979. spremala se na novi početak, a predsjednik Obama je čak zatražio desetke milijardi dolara državnih jamstava za nove nuklearke. Što će biti s američkim nuklaernim programom još nije jasno. Projekt gradnje novih elektrana za sada je obustavila samo Švicarska.

Koliko god se Zapad naoko koleba, u zemljama u razvoju koje vape za jeftinom i čistom energijom japanska katastrofa neće poremetiti vladine planove. Kina i Indija prve su priznale da nemaju namjeru odustati od planiranog nuklarenog programa. U Kini potrošnja električne energije raste godišnjom stopom od čak 12%, a slično je i u Indiji, koja svoju energetsku budućnost ne može zamisliti bez nuklearki, a opozicija glavnoj struji praktički ne postoji. Uostalom i Italija, Turska, Češka i Rusija već su objavile da neće mijenjati energetsku politiku, kao ni Ujedinjeni Arapski Emirati.

S obzirom da radioaktivnost u slučaju akcidenta ne poznaje granice, proizlazi da samo jedna od tih sila svojom orijentacijom na atomsku energiju diktira sudbinu čovječanstva, a tada i bilo kakva energetska "politička korektnost" Zapada gubi smisao. Stoga je iluzorno zamišljati svijet bez novih nuklearnih elektrana, popločan solarnim panelima i iščičkan vjetrogeneratorima. Značajan iskorak u smjeru većeg oslanjanja na ugljen i prije svega prirodni plin svakako će se dogoditi, što će potaknuti rast cijena tih energenata i energije općenito. Rast će ostvariti i obnovljivi izvori no bez oslanjanja na temeljnu snagu iz nuklearki brojne privrede neće napredovati, a to je scenarij na koji nitko neće pristati, bez obzira na objektivno visoki rizik.

Akademik Vladimir Paar naglasio je da energetsku budućnost 21. stoljeća vidi u fuzijskim elektranama koje za nusproizvod imaju helij i stvaraju tisuću puta manje radioaktivnosti nego današnje nuklearke. U fuzijskim reaktorima ima iznimno malo goriva i zato ne bi bilo opasnosti od katastrofe. Jedan takav demonstracijski prototip pod nazivom ITER već se gradi u Francuskoj. Bude li sve u redu komercijalna gradnja fuzijskih elektrana moguća je sredinom stoljeća. Dakle, na takvu alternativu nuklearnim elektranama još ćemo se načekati, a do tada treba svim snagama raditi na povećanju sigurnosnih standarda u postojećim nuklearkama i uzdati se u providnost, odnosno čisti slučaj da se nesreća poput Fukushime ili Černobila neće dogoditi.