Dok Europska unija dvoji za i protiv nuklearne energije, u Zagrebu se u prosjeku svaka tri tjedna održi po jedan okrugli stol na temu nuklearne energije. S tih tribina jedni te isti stručnjaci, uglavnom apologeti, poručuju da je nuklearna energija sigurna. Pri tom se uglavnom ne bave nepouzdanošću ljudskog faktora i crnim scenarijima "što bi bilo kad bi bilo", koji su itekako tema koja zavrijeđuje da se o njoj ozbiljno govori. 25 godina nakon Černobila i par mjeseci nakon Fukushime možda bi bilo vrijeme da ista ta struka o toj temi za promjenu progovori iz aspekta zakona vjerojatnosti, koji kaže da je sve moguće, pa i nuklearna katastrofa globalnih razmjera.

Umjesto nepopularnog "širenja panike", struka radije govori kako je NE Krško perfektno održavana elektrana u koju se kontinuirano ulažu milijuni eura godišnje. Uvjeravaju da se u Krškom ne može dogoditi Fukushima, iako leži na seizmički aktivnom rasjedu. Svjetska udruga nuklearnih operatera (WANO), formirana radi unaprjeđenja sigurnosti u radu, nedavno je objavila rang-listu 264 nuklearke u svijetu prema stupnju sigurnosti, koja struci u slučaju NE Krško daje za pravo.

Pokazalo se da su starije elektrane sigurnije, a NE Krško na toj rang listi na visokom je 10. mjestu s maksimalnih 100 bodova. Međutim, na istoj toj listi mađarska NE Paks, 74 km od granice s Hrvatskom, po promatranim faktorima sigurnosti na neslavnom je 253. mjestu. O toj se elektrani u Hrvatskoj puno ne priča, a glavnina građana uopće ne zna da ona postoji. U NE Paks je 2003. došlo do ozbiljnog kvara pri čemu je radioaktivni plin ispušten kroz pukotinu u ovojnici, a jedan reaktor je ostao van pogona više od godinu dana. Upada u oči da se taj ozbiljan incident dogodio nakon što je između 1992. i 2002. u sigurnost rada elektrane uloženo 300 milijuna dolara!

S obzirom da NE Paks pokriva 40% mađarske potrošnje struje, radni vijek elektrane koji počinje istjecati 2012., produžen je do 2037. godine. U planu je gradnja još dva reaktora, odnosno udvostručenje kapaciteta do 2020. godine, a događaji u Fukushimi nisu imali nikakav utjecaj na te planove. Mađarska planira provesti stress-test u toj elektrani, što je nužno, sudeći po svemu što se u međuvremenu dogodilo. Možda je vrijeme da se netko od struke detaljnije pozabavi NE Paks, odnosno da prezentira hrvatskoj javnosti rad i sigurnost u toj elektrani jer, dođe li do ozbiljnijeg incidenta, radioaktivnost neće "ponijeti putovnicu" i u koloni čekati na mađarsko-hrvatskoj granici.

Toga je isto tako trebala biti svjesna i Slovenija, koja u lipnju 2008. godine nije našla za shodno da obavijesti Hrvatsku o hitnom zaustavljanju NE Krško. Do obustave rada je došlo zbog malog curenja iz rashladnog sustava, prilično uobičajenog kvara u nuklearnim elektranama, međutim oglašena je uzbuna koja se pokazala lažnom. Slovenske vlasti o slučaju su obavijestile Međunarodnu agenciju za atomsku energiju (IAEA), a EU je čak pokrenula uzbunu preko Hitne radiološke informacijske razmjene Europske komisije (ECURIE). Hrvatska - suvlasnica elektrane - nije direktno obaviještena o incidentu i hitnom prestanku rada nuklearke, iako se ona nalazi samo 15 km od granice. Još gore - iako je Hrvatska član ECURIE-a, građani su za vijest o događajima u Krškom doznali od rodbine preko granice ili iz izvještaja stranih medija! Na sve to domaći će nuklearni stručnjaci uglavnom reagirati sa "Uuups!" i zatim pogledati u pod, ako se uopće sjete tih događaja.

Što svi mi imamo od naknadnog pametovanja kad se dogodi zlo? Što reći nakon vijesti da u Japanu provjeravaju majčino mlijeko na radioaktivnost, nakon što su ispitivanja jednog privatnog instituta u uzorcima majčinog mlijeka otkrila slabe tragove radioaktivnog joda 131? Gdje uopće prestaje učena argumentacija, a počinju osjećaji?

Britanski dnevni list Guardian ovaj je mjesec objavio povjerljive dokumente o manjim incidentima u britanskim nuklearkama, curenja na ventilima, cijevima i slično, što su uobičajeni događaji u postrojenjima ovoga tipa. Takve stvari događaju se rutinski, svakoga dana diljem svijeta u postrojenjima koja se smatraju sigurnima i do Fukushime nitko se zbog toga nije uzbuđivao. I što je s kumulativnim utjecajem radioaktivnosti na živi svijet? Što je s niskim dozama radijacije koju smo svi primili i koju još dobivamo putem mlijeka i mesa? Pojedini stručnjaci, kao što je radiolog i fizičar dr. Ernest J. Sternglass progovaraju o opasnostima kumulativnog primanja niskih doza radijacije, upozoravajući na velik porast malignih bolesti usljed oštećenja DNA. Zbog čega je taj aspekt priče još uvijek podcjenjivan, a ljudi koji o tome govore anatemizirani su u srednjostrujaškim medijima i ismijavani u takozvanim stručnim krugovima? Danas, kada obilježavamo 25 godina od černobilske katastrofe, koja je odnijela čak milijun života u Ukrajini i cijela područja ostavila neupotrebljivima, trebali bi biti pametniji i uravnoteženije sagledavati problem uporabe nuklearne energije. Kažu nam da su nuklearke prihvatljiv rizik. Ili možda nisu?