Vladina odluka o povećanju cijene plina za industriju s 2,13 kn/m3 na 2,75 kn/m3 do kraja rujna razljutila je poduzetnike, a svim sudionicima na tržištu opet je stvoren prostor neizvjesnosti jer se ne zna što će biti nakon 30. rujna. Zato se dogodilo nešto donedavno nezamislivo - ključni akteri na tržištu počeli su vapiti za tim da cijena plina konačno postane tržišna. No, što bi deregulacija cijene značila za kupce? Bi li bi tržišna utakmica potaknula rast ili pad cijene?

Prema trenutačnim okolnostima na tržištu koje utječu na formiranje cijene plina dobavna cijena bi za veće potrošače varirala između 2,90 kn/m3 i 3,35 kn/m3. U tom prostoru pojavila bi se konkurencija koja sada teško nalazi računicu ulaska na tržište. Na krajnju cijenu plina utječe niz faktora kao što su količine, vrijeme isporuke, trajanje ugovora, način obračuna plina, ogrjevna vrijednost, volumen, referentna temperatura, tečaj dolara, cijena nafte, transport i okolnosti uvoza, rokovi plaćanja, vrijeme dobave, pravac dobave i drugi, a svima je zajedničko da je na njih teško utjecati. Kako se taj velik broj faktora mijenja, tako i cijena plina raste ili pada. Zato je poduzetnicima, koji s tom temom nisu "doma", teško shvatiti da je cijenu koju plaća njihova konkurencija u Zapadnim zemljama s razvijenim plinskim tržištem teško, pa i nemoguće, usporediti s cijenom koju oni dobivaju u Hrvatskoj, u kojoj tržišta zapravo nema. Dok je cijena plina bila nereguliranih 2,13 kn/m3, svaki drugi poduzetnik počeo je dobivati jeftiniji plin, a industrijski proizvodi nisu pojeftinili, dapače. Uostalom, industriji se dosta išlo na ruku smanjenjem distributivne i opskrbne marže, a nerealno niska cijena postavljena u predizborno vrijeme nije se mogla održati.

Mit o tržištu može srušiti samo otvaranje tržišta. Njime bi se posložio odnos snaga, a Prirodni plin dobio bi konkurente u nekolicini većih tvrtki koje za sada tek sramežljivo sondiraju tržište. Uskoro će biti moguće da svaki veći kupac plina na jednom mjernom mjestu ima veći broj opskrbljivača, što bi kupcima trebalo omogućiti veću fleksibilnost kod ugovaranja. Hoće li liberalizacija pojeftiniti plin građanima? Teško, pod pritiskom Europske unije, a danas-sutra, možda i MMF-a koji bi Vlada mogla zazvati u pomoć, na žalost, moguće je samo povećanje cijena, iako bi se tome itekako imalo što prigovoriti. Situacija na plinskom tržištu u Hrvatskoj već dulje vrijeme nije normalna. Pola države nije plinoficirano, a investicije u gradnju distributivne mreže izostaju jer ih se nema odakle financirati. Austrijski kapital koji se pojavio u Dalmaciji brzo je shvatio kako stvari stoje i sada se nada stimulativnim promjenama do kojih neće biti lako doći. Problem je u tome što država praktički od proglašenja nezavisnosti kupuje socijalni mir kroz nerealnu cijenu energije. Tome se nedavno s promjenom vlasti počeo nazirati kraj. I sada su mnogi u brizi jer tržište nije dobro posloženo i čini se da bi trebalo krenuti od nule - sve porušiti i krenuti od početka. A, tu posla ima napretek. Primjerice, omaškom zakonodavca industrija plaća plin jeftinije od socijalnih ustanova, koje kubični metar plina u dobavi plaćaju čak 3,40 kn/m3. Zašto "socijala" i dalje subvencionira proizvođače nikome nije jasno, ali ta stavka i dalje nije promijenjena.

Od relativno visoke cijene plina za građane, koja se može usporediti s cijenama u Europskoj uniji, koristi ima jedino Ina, koja će uspješnije balansirati gubitak prihoda iz Sirije. Još kad se novac ne bi ulagao samo u obnovu benzinskih crpki, već i u obnovu rafinerija i istraživanje i razvoj te u nove plinske i naftne bušotine, gdje bi Ini bio kraj?! Država punu godinu dana odgađa uhvatiti se u koštac s MOL-om oko Dioničarskog ugovora u kojem je i formula za izračun dobavne cijene plina koju bi trebalo preispitati. Iako Ina već dvije godine ne kupuje plin iz Rusije, u toj formuli i dalje je cijena transporta iz Rusije. Zašto? Zbog političke nemoći i neznanja! Za tu formulu neodvojivo je vezan i problem izdvajanja plinskog poslovanja iz Ine, jer ako će se na to ići, država ne smije preuzeti neisplativ posao na sebe. Korak u dobrom pravcu je novi Zakon o rudarstvu, od kojeg se očekuje povećanje rudne rente i stimulacija istraživanja kako bi i država konačno imala nešto od svog rudnog blaga, a ne tek promile u budžetu. Ako Crna Gora planira uvesti rudnu rentu na naftu od 5% do 12%, a na plin 2%, te čak 59% kumulativnih poreza na profit od njihove proizvodnje, zašto tako nešto ne bi mogla Hrvatska? Pa s dobivenim novcem krenuti u socijalne programe, kako bi i najsiromašniji imali energetski minimum. Kada se konačno krene s radom na izmjenama Dioničarskog ugovora, treba se nadati da će biti dovoljno mudrosti u pregovore uključiti ljude koji zaista razumiju plinsku priču. U protivnom, gledat ćemo sličan film.