Javnost bi trebala obratiti pažnju na potencijalni novi privatizacijski proces u jednoj od energetski najintenzivnijih tvrtki u Hrvatskoj, Petrokemiji iz Kutine. Zašto je to bitno? Zbog toga što je Petrokemija uz HEP najveći potrošač prirodnog plina u državi, a dođe li do većeg poremećaja u potrošnji plina na transportnom sustavu, neće biti ni jednog jedinog potrošača u državi, koji to neće osjetiti znatnim rastom računa za prirodni plin. Jer, znatno manje transportirane količine plina znače i rast transportne tarife a time i cijene plina za industriju i građane. S obzirom da se sve ovo događa upravo sada, kada su cijene plina na rekordno visokim razinama, a izvjesno je da će ostati visoke i iduće godine, tim je važnije govoriti o budućnosti i značaju tako velikog potrošača za gospodarsku i energetsku sliku države. 

Naime, kutinski sindikat u lipnju je objavio da INA i Prvo plinarsko društvo priželjkuju prodati svoj udio u toj kompaniji koji iznosi 54%. Među ostalim vlasnicima ističu se država s gotovo 18%, Fond za financiranje razgradnje NE Krško s 12,7%, Janaf s 9% i PBZ s 5,45%. Demantija sindikalne informacije nije bilo, a traži se novi „strateški partner“. Petrokemijini većinski vlasnici ne žele u javnost vezano za razgovore s neimenovanom turskom kompanijom. Govoriti ne želi ni država, možda u pokušaju da izbjegne neugodnu temu, jer ulozi nisu mali. 

Osjetljiv pogon iz pogrešnih razloga

Petrokemija iz Kutine uvijek je bio osjetljiv pogon, s nemirnim braniteljskim sindikatima i znatnim viškom zaposlenih, godinama potpomagan jeftinim domaćim plinom, dok je to dopuštao odnos moći u INA-i i kontroverzni dodaci dioničarskom ugovoru s MOL-om, kojima je domaći plin počeo dobivati tržišnu vrijednost. Kada se to dogodilo, Petrokemija se nepripremljena našla na vjetrometini tržišta. Lošim državnim upravljanjem i sve skupljom sirovinom tvrtka je nagomilala 300 mil. kn duga prema dobavljačima plina koji su je jedno vrijeme kreditirali, dok se dugovi nisu počeli mjeriti u stotinama milijuna kuna pa je dug pretvoren u vlasnički udio. Mediji su pisali da je Petrokemija spašena, ali uz figu u džepu. 

U sklopu procesa mali dioničari su praktički izvlašteni, država je otpisala dugovanja od 450 mil. kn i natjerala je Fond za NEK i Janaf da uskoče sa svježih 150 mil. kn. Detalji su u medije stizali kasneći pa se tako doznalo da je „novoj“ Petrokemiji pogodovano jeftinijim transportom plina, a država je na sebe preuzela obavezu da sanira deponiju niskoradioaktivnog fosfogipsa (procjena cca. 300 - 500 mil. kn). Slučaj asocira na onaj o zagrebačkom pročistaču, gdje je Zagreb dajući koncesiju njemačkoj tvrtki na sebe preuzeo brigu o pola milijuna tona otpadnog mulja. Mulj i danas stoji uz Savu, baš kao i ogromna deponija fosfogipsa koju je državni CERP prodao ove godine bez ikakvog spomena sanacije! 

Privatizacija bez rizika za energetske tvrtke


Dapače, objavljeno je da pođe li išta krivo u privatizacijskim dotacijama i dokapitalizaciji, INA i PPD mogu Petrokemiju „vratiti državi“ u narednih 20 godina i dobiti odštetu za uloženo! Bez rizika plinske su kompanije, kojima se pridružio i mađarski MET Energy Trade, dobile sigurnog potrošača cca 650 milijuna m3 plina godišnje. Povratile su dugovanja, ponešto i zaradile u dobrim godinama. S novim vlasnicima, Petrokemija se uspješno riješila viška zaposlenih, a poslovni rezultati na krilima jeftinijeg plina bivali su sve bolji. 

Pošto je plin glavna sirovina, a emisijske dozvole najveći uteg, poslovanje kutinskog diva kretalo se u skladu s tržišnim trendovima. Godine 2017 . u doba privatizacije, tvrtka je radila s relativno visokom cijenom plina od 23 eura/MWh, što je godinu kasnije palo na 14 eura/MWh i tvrtka je tada konačno ušla u pristojnu pozitivu. Lani se pak cijena plina kretala niže od 10 eura/MWh, ali su zato cijene emisijskih jedinica (ETS) porasle za gotovo 30%. 

Petrokemijin prihod od prodaje fluktuira između solidnih 1,8 i dvije milijarde kuna i nije se značajnije mijenjao, a tvrtka je lani ostvarila čak 266 milijuna kuna dobiti. No, ova godine je donijela bitno lošije rezultate jer su cijene plina i ETS dozvola, kojih je Petrokemija uz HEP najveći korisnik, rekordne. Petrokemija ima proizvod, ali treba se baviti razvojem, ulagati u sve segmente.

Ogromna ulaganja

Danas je, na žalost, glavna osobina kutinskog pogona ogroman manjak ulaganja u modernizaciju, koji će u bliskoj budućnosti teško moći zadovoljiti EU Direktivu o visokim ložištima. Investicijski ciklus do 2030. vrijedan je čak 1,7 milijarde kuna i projekti postoje, ali njime se treba aktivno baviti. Uoči izrade Nacionalnog plana oporavka i otpornosti pričalo se o Petrokemijinom pilotu za utiskivanje CO2 u iscrpljena ležišta, koji na koncu iz nekog razloga nije ušao u NPOO(?!). 

Što će biti s Petrokemijom ako ponovo promijeni vlasnika nije zahvalno prognozirati u ovom trenutku, jer je previše nepoznanica. Bogatije države razumiju da je riječ o strateškoj industriji važnoj za proizvodnju hrane, koju se ne pušta niz vodu kao jedan Dioki, koji je smišljeno gurnut u propast. Bez dileme, konačan pad Petrokemije značio bi drastično višu cijenu plina svima ostalima, a to nitko razuman ne želi. Hoće li hrvatski plinski divovi nastaviti podržavati kutinsku tvrtku, ili od nje dižu ruke, dolazi li novi vlasnik i kako razmišlja država, vidjet će se uskoro.