Je li nakon neuspjele privatizacije Petrokemija novi Dioki, pitaju se mnogi, nakon što je postalo jasno da je državni model traženja strateškog partnera neće donijeti željene rezultate. Iako se na početku činilo da će tri kandidata, austrijski Borealis, mađarski Bige Holding i češki Agrofert sudjelovati u dokapitalizaciji te posrnule tvrtke, to se nije dogodilo. Službeno, stanje na tržištu mineralnih gnojiva je loše, a ugovor o kupovini plina s Prirodnim plinom vrlo je nepovoljan za ulagače, koji nisu progutali mamac da ulaganjima steknu 51-postotno vlasništvo u petrokemijskoj industriji.

Predsjednik Uprave Petrokemije sada pokušava vratiti loptu u teren riječima da privatizacija nije propala, ali da će se država možda morati odreći zahtjeva da zadrži kontrolni paket u tvrtki. Dragan Marčinko govori da će Petrokemija "prije ili kasnije, ovako ili onako, doći do nekog strateškog investitora ili strateškog partnera".

Predsjednik uprave spominje pisma potencijalnih partnera, nekih Rusa, pisma koja stižu preko posrednika, odvjetnika i konzultanata za koje priznaje da ni on sam ne zna koga zastupaju. Sve to nekako podsjeća na Dioki, vraća sjećanja na Caliskan, Turke, Azerbajdžance i sada Kazahstance, te nama "egzotične narode" čiji su se gospodarstvenici u zadnje dvije godine s poraznim rezultatom izredali u zagrebačkim i omišaljskim uredima Diokija...

U igru se u Petrokemiji opet uvode suvlasnici, mirovinski fondovi koji su lani već dokapitalizacijom spašavali tvrtku od propasti, čime je izbjegnut stečaj. Pronalazak strateškog partnera trebao je biti slamka spasa za tvrtku koja očigledno već dugo vremena nije dobro vođena, što je došlo do izražaja u godinama krize. Jedna od ključnih stvari tu je cijena plina, osnovne sirovine za Petrokemiju, koja je upravo idealan potrošač plina, baš takav kakvog Ina kao proizvođač plina treba. Petrokemija godišnje troši oko 600 milijuna m3 plina, te je time drugi najveći potrošač plina u državi, a njezina značajka je što taj plin troši upravo tada kada Ina ne zna kamo će s njime, tijekom ljeta. Tijekom zime, kada je pritisak na Inu rastao da isporuči dovoljno plina za potrebe kućanstava, tada bi Petrokemija odlazila u remont, koji bi se po potrebi produžavao. Tu ključnu osobinu svog rada, da savršeno pomaže Ini balansirati plinski sustav, Petrokemija nije dobro iskoristila, a mogla je.

Nakon otvaranja plinskog tržišta, a tome ima već tri i pol godine, Petrokemija i HEP imali su odriješene ruke da počnu dobavljati plin na otvorenom tržištu. Za Petrokemiju, čiji grlati Stožer za obranu tvrtke nikada nije propustio isticati gušeću cijenu plina, kao da se ništa nije promijenilo. Nakon otvaranja tržišta tek male količine nabavili su od konkurencije, ostajući vjerni Ini, koja im sada plin naplaćuje po 410 USD za tisuću kubika, uvećano 25 USD za transport. Novi ugovor s istim dobavljačem u Petrokemiji su potpisali po principu "puno za prazno", a čak su se pohvalili da su po prvi puta izborili razliku između zimske i ljetne cijene plina, što bi trebalo biti samo po sebi razumljivo za tako idealnog potrošača. S obzirom na to da joj na plin odlazi 57% troškova, a gnojivo je u međuvremenu pojeftinilo jer se slabo prodaje, Petrokemija se opet našla u groznim gubicima, tražeći spas od mirovinaca, koji su lani uskočili. Nije plin jedino što muči Petrokemiju; tu je i višak zaposlenih i nužna modernizacija kako bi se uskladila s EU direktivama.

No, do kada bi država trebala spašavati tu tvrtku? Realno, Petrokemija je politici zbog Stožera za obranu visoko osjetljiva tvrtka, zbog čega su do sada u Kutini i primjenjivana samo parcijalna rješenja, kojima se kupovalo vrijeme kojeg sada više nema. Proces restrukturiranja tvrtke mogao bi biti uspješan jedino u slučaju da se država iz njega isključi jer u Hrvatskoj država ni jednu tvrtku nije uspješno spasila. Pritom treba odustati od iluzije da se konkurentnost može graditi na jeftinoj cijeni energije, kako se to u Petrokemiji radilo u prošlosti. Plin je roba kao i svaka druga i pametnim pregovorima svakako se može postići bolja cijena, ali dok politika ne smogne snage stati pred birače i reći da će građani morati plaćati skuplji plin, kako bi ga industrija mogla plaćati jeftinije, gospodarstvu neće svanuti ljepši dani. Konkurentnija proizvodnja značit će i veći broj radnih mjesta, bolje plaće. Petrokemija ima budućnost. Kao dobra proizvodna tvrtka uz kvalitetno vođenje, ima perspektivu i na hrvatskom i na inozemnim tržištima. Sve to pod uvjetom da je se vodi u maniri dobrog gospodara, a ne kroz politiku, koja ju je i dovela u ovako nezavidnu poziciju.