Plan gospodarenja s otpadom, čija javna rasprava je potrajala rekordnih šest dana, još je jedan pucanj u prazno u sektoru u kojem vlada neopisivi nered i manjak vizije još od 1991.. Po postupanju s otpadom Hrvati pokazuju da im uopće nije mjesto među razvijenim državama svijeta, a busanje o prsa s «našom prekrasnom prirodom i očuvanim morem» isprazna je floskula koju bi već jednom trebalo prestati ponavljati, osim u turističkim brošurama gdje se to i očekuje. Krivci za to su političari u sprezi s interesnim grupacijama, a sve neodoljivo miriše na staru dobru korupciju. Gospodarenje otpadom, na žalost, još je jedan sektor čiju politiku ne kroji struka već interesni lobiji i to isključivo na teret građana. Ranije su to bili zagovaratelji nekolicine mastodontskih Centara za gospodarenje otpadom, čija ekonomska isplativost je više nego upitna, a sada su neočekivano 'na štihu' zagriženi zeleni bez smisla za kompromis, ekonomično, praktično i realno. Krajnji rezultat takvog 'povuci-potegni' koncepta je katastrofalan. Izgubljene su godine, potrošeni su milijuni na sanaciju odlagališta i kupovinu kojekakvih kanti sa šarenim poklopcima. Građane se pukom ekološkom sviješću, ali ne i financijski, motivira da razvrstavaju otpad, da bi ga zatim komunalac lijepo opet istovario na istu hrpu jer nema kamo s tim. 

Mi odvajamo i recikliramo u prosjeku tek 17% otpada, a za četiri godine po EU ciljevima trebali bi čak 50%. Iz naših skromnih polazišnih pozicija, taj cilj je apsolutno nedostižan i nerealan. Zbog toga Dobrovićev plan koji se naslanja na sijaset sortirnica, kućno kompostiranje i Centre za ponovno uporabu nalikuje na utopiju za neko drugo mentalno stanje nacije. Zašto utopiju? Zato što je s obzirom na oblik i geografske osobitosti naše zemlje nemoguće naći univerzalan recept koji svuda pali, a svi autori strategija i planova do sada razmišljali su uniformno. Voziti trajektima nerazvrstano, pa i razvrstano smeće s otoka u 150 km udaljeni Centar za gospodarenje otpadom suluda je ideja, kao i voziti otpadnu staklenu ambalažu iz Splita u petstotinjak kilometara udaljeni Hum na Sutli na obradu. To košta, a financijske projekcije (kojih, usput, u Dobrovićevom planu uopće nema) pokazale su se preoptimističnima. Naravno, sve na teret građana. I bez da se uračuna stravičan ugljični otisak provedbe takvog koncepta, kojeg se nitko nije sjetio. Opet, deseci sortirnica rasutih po državi čine se kao pametnija ideja, no kamo na koncu sa svim tim razvrstanim otpadom? Kamo s tonama komposta, staklom i PET ambalažom? Na to nema odgovora u najnovijem planu. Slično kao muljaža koja je javnosti prodana s masivnim Centrima za gospodarenje otpadom – trebalo ih je biti 13, a poanta takvog sakupljanja otpada bilo je iz miješanog smeća stvoriti 35% proizvoda visoke energetske vrijednosti – goriva iz otpada - za spaljivanje. Spaljivanje gdje? I po kojoj cijeni? Kada se o tome odlučivalo, donosioci odluka mislili su to rješavati «u hodu», jer koncept je stigao «izvana», od misterioznih konzultanata kojima se danas nitko ne sjeća imena. Sada se zna da zbrinjavanje tog goriva uopće nije bilo ukalkulirano u cijenu tone otpada iz CGO-a, a cementare ga ne žele i neće spaliti bez da im se – plati, i to puno! Zato sada iz CGO Marišćina i Kaštjun imamo ekološki proizvod koji ne želimo, koji nas financijski opterećuje. 

Ministar Dobrović zagovara Centre za ponovnu uporabu – zgodna ideja, ali ona je tek ona slatka višnjica na vrhu torte, torte koju čini cjelovit sustav gospodarenja otpadom u zemljama s visokim BDP-om. Osim toga, vrijedilo bi napraviti kalkulaciju koliko novaca će porezne obveznike koštati takvi Centri, jednog dana kad ih komunalci izgrade novcem «izmuzenim» iz naoko nepresušnih EU džepova! Centri za oporabu neće se moći financirati sami od sebe već će živjeti od dotacija, dotacija nas građana, koji uglavnom nećemo tamo kupovati rabljeni namještaj niti rabljene elektroničke uređaje koji su tek nešto jeftiniji od novih iz Kine. Mi ne želimo «staru kramu», ali nitko se to ne usudi reći. Općenito cijela poanta hrvatskog pristupa gospodarenju otpadom i kružnoj ekonomiji svodi se samo na to da to netko drugi financira: bogata Europska unija sanirat će naša odlagališta, izgraditi nam centre ovakve ili onakve a mi samo trebamo reći što želimo. A Uniji je 'puna kapa' sirotih južnjaka koji samo «žicaju», nemajući želje nešto istinski i stvoriti. Dok god razmišljamo da će netko drugi financirati naša rješenja u otpadu, ona neće biti dobra. Za otpad nam trebaju samo i isključivo ekonomski isplativa i izvediva rješanja, koliko god to mnogima nije ugodno čuti.