Europska unija dozvolit će ulazak prirodnog plina i nuklearne energije u tzv. održivu, zelenu taksonomiju. Ali sa zelenom figom u džepu, koja će za samo devet godina nastojati posve izgurati plin iz energetskog miksa! Taksonomija je skup tehničkih pravila koje donosi Europska komisija a njima se određuju prihvatljivo financiranje. To je jak signal svim bankama, komercijalnim i razvojnim, što je prihvatljiva investicija, a tehnologije koje nisu na toj listi – a riječ je prije svega o ugljenu – neće moći osigurati financiranje u bloku 27 zemalja. Kad je riječ o plinskim elektranama, zeleno svjetlo u tranzicijskom periodu dobit će one koje će biti u stanju osigurati ne više od 100 grama ugljičnog dioksida po proizvedenom kWh, što je prijedlog star godinu dana. Ta vijest dolazi iz neslužbenih ali kredibilnih izvora. 

Iza prijedloga stoji grupa 10 EU zemalja koje se zalažu za plin, a granica od 100 g/kWh ocjenjuje se vrlo problematičnom, jer industrija ističe da plinske kogeneracije u kombiniranom ciklusu trenutno emitiraju od 300-350 g/kWh, uz eventualno najnižu dosegljivu donju granicu na 200 g/kWh. Granica od 100 g CO2/kWh moglo bi posve onemogućiti Poljsku da svoje stare kogeneracije na ugljen zamijeni novim postrojenjima na plin te tako smanjiti smanjiti emisije za otprilike polovinu. Poljska i druge istočne države u bloku, koje se još uvijek masovno oslanjaju na centralno grijanje iz toplana na ugljen će to možda teoretski i moći, ali uz razvoj hvatanja i pohrane ugljika. Takvi projekti su još uvijek rijetkost i iznimno poskupljuju cijelu priču. 

Pragmatizam 

Pošto je evidentno da bi brojne države članice stavile veto na visoko postavljenu granicu za emisije iza plina, EK je bila natjerana na pragmatizam. Zato se u novoj zelenoj taksonomiji ipak razrađuje blaža varijanta za nova postrojenja, no ona će vrijediti samo u prijelaznom periodu, do zadnjeg dana 2030., pokazuje dokument koji je procurio u javnost. Ta blaža varijanta kaže da se kao „tranzicijske aktivnosti“ dozvoljavaju direktne emisije za nove termoelektrane na plin na razini manjoj od 340 g/CO2/kWh (godišnje emisije niže od 700 kg CO2/kW), dok je za kogeneracije na plin ta razina u životnom ciklusu postavljena na maksimalno 250-270 g/kWh, odnosno primarne uštede energije moraju biti 10% u odnosu na zasebnu proizvodnju električne i toplinske energije. 

Ovakav prijedlog navodno je rezultat francuskog lobiranja u proteklih nekoliko tjedana, uz još 12 zemalja pristaša, među kojima nije bilo Hrvatske, koja je nedavno potpisala u korist nuklearne energije kao sigurne i dekarbonizacijski prihvatljive. Kad je riječ o nuklearnoj energetici, nacrt nove zelene taksonomija ne predlaže detaljne kriterije održivosti, što ide na ruku 12 zemalja koje se žele dugoročno osloniti na taj vid energije. Hrvatska na žalost nema jasnu i artikuliranu politiku prema nuklearnoj energiji i ako to tako ostane, propustit će se ukrcati u vlak za NE Krško 2, ako je Slovenija uopće bude htjela kao partnera. 

Izlazak iz ugljena

Hrvatski izlazak iz ugljena do 2033. zeleni ocijenjuju kao kukavički. Poanta je tu zapravo promašena jer se izlazak iz ugljena već događa ali potiho, u skladu s tržištem koje je izrazito volatilno i takvo će i ostati. HEP-u je proizvodnja u TE Plominu uz rekordne cijene ugljena i emisijskih jedinica postala toliko skupa da elektroprivreda kontinuirano pažljivo važe je li joj bolje uvesti električnu energiju ili je proizvesti. Tako da je rok do 2033., koji je premijer Plenković najavio, pragmatične naravi i kao takav je realan. Hrvatska treba osigurati stabilan izvor bazne energije, poželjno iz domaćih izvora, a tu smo kronično tanki, sa slabom implementacijom novih tehnologija. Također, nove TE na plin baš i nisu highlight HEP-ove investicijske strategije što bi se moglo pokazati problematičnim, jer plin dobro podržava obnovljivce. 

Ono što bi nas sve trebalo zabrinjavati je usporeni tempo realizacije većih projekata obnovljivih izvora energije i sramotno spor tempo razvoja građanske energetike, koja uopće nema svoj lobi u Zagrebtoweru. Veliki obnovljivci nasukali su se na neusklađene prostorne planove i zaglavili i u opsežne postupke procjene utjecaja na okoliš. Fotonapon na krovovima zgrada je zakonski onemogućen a na obiteljskim kućama ovisi o entuzijazmu pojedinaca, što je najveća sramota hrvatske energetike. Ovim tempom, a s toliko regulatornih i tržišnih pritisaka na fosilne izvore, mi smo u velikom problemu a da toga nismo u potpunosti svjesni.