Prošle su dvije godine od prve veće akvizicije u distribuciji plina i od tada u procesu okrupnjavanja distribucije plinom dinamike ne manjka. RWE je kupio Koprivnicu Plin i Montcogim, Zagorski metalac je prodan Petrolu (!), Gradska plinara Zagreb kupila je Elektrometal distribuciju plina, HEP Plin ovih dana završava kupovinu Plin VTC-a. Na prodaju će ove godine ići Gradska plinara Krapina, a šuška se i o Darkom Distribuciji plina, Ivaplinu… Zaista je živahno na tržištu - više godina očekivana konsolidacija se nastavlja, možda ne priželjkivanim tempom ali u skladu s hrvatskom realnošću koja baš i nije blistava. Potrošnja plina ne raste kako bi mnogi voljeli, industrijska proizvodnja je u padu, a sve više projekata u energetskoj učinkovitosti u industriji, toplinarstvu i zgradarstvu vrše pritisak na prodane količine. Marže u opskrbi mjere se u lipama. 

Uz nekoliko većih i jakih igrača koji rade na području cijele države, još uvijek su tu deseci manjih distributera s malim brojem kupaca i malim prodanim količinama, s neodržavanom mrežom, bez kapaciteta da se uključe u tržišnu utakmicu pa čak ni da zadovolje sve rigoroznije zahtjeve koje regulator i zakonodavac postavljaju. U svojim glavama živimo u socijalizmu, misleći da svaki bolji dom zdravlja zaslužuje vlastiti CT pa tako svaki gradić treba i svog distributera plina. Ti dani se polako bliže kraju jer je tržišna neminovnost da veća riba jede manju. Neki distributeri/opskrbljivači su napravili iskorak, imali više znanja, novaca, sreće ili vještine, dok drugi čekaju svoj trenutak. Oni poželjni (ako već nisu) morat će i sami u „shopping“ da se s vremenom ne nađu u poziciji da i sami postanu metom. Činjenica je da je u Hrvatskoj sve manje poželjnih distributera plina koje bi netko želio kupiti. To će vrlo brzo postati problem vlasnicima, mahom lokalnim vlastima koje uopće ne razumiju plinsko poslovanje već ga promatraju kao poželjnu komunalnu djelatnost u kojoj se uvijek može naći koje raspoloživo radno mjesto. 

Što će u konsolidaciji tržišta biti „tipping point“, kritična točka u procesu nakon koje više ništa neće biti isto? Kako se čini, mogle bi to biti obveze u energetskoj učinkovitosti ili preciznije sustav obveza energetskih ušteda koji će obvezati sve one koji krajnjim kupcima isporučuju plin ili neki drugi energent da iskažu uštede u neposrednoj potrošnji. Tvrtke se neće moći pozivati na eventualne interne mjere učinkovitosti u vlastitoj tvrtki. Tražit će se i zbrajati ušteđeni kilovatsati u potrošnji krajnjih kupaca, dakle, u štedljivim žaruljama, energetski učinkovitijim kućanskim uređajima, primjeni obnovljivih izvora energije, naprednim brojilima, uređenim fasadama itd. Već u lipnju ove godine svi opskrbljivači koji su krajnjim kupcima isporučili više od 28,4 milijuna m3 plina u 2017. dobit će rješenje resornog ministarstva o visini i udjelu obvezne uštede, a priznaju im se mjere poduzete od početka 2014.. Već 2020. obveza energetskih ušteda se spušta na isporuku više od 9,4 milijuna m3 plina u 2018., dok će 2021. i svake naredne godine važiti za opskrbljivače koji su krajnjim kupcima u pretprošloj godini isporučili više od 4,7 milijuna m3 godišnje, a to su gotovo svi. Država će obvezniku od kraja lipnja razrezati obvezu uštede u idućoj kalendarskoj godini temeljem podataka iz pretprošle godine, a početka obveza na razini je od čak 1,5% godišnje prodaje krajnjim kupcima. Obveznici uštede mogu predočiti poduzete mjere, kupiti tuđe uštede ili platiti penale koji nisu mali, dapače, kod većih opskrbljivača penju se na desetke milijuna eura. Cilj je ušteda, a ne kazna pa su penali za neostvarene uštede drakonski – tko ne ispuni uštede u jednoj godini, uvećava mu se obveza u narednoj. Neostvarena ušteda koštat će čak 2,19 kn/kWh, što je jako puno, a ako se promatraju sve energetske djelatnosti lako je doći do stotine milijuna kuna penala. 

Poznato je da isporučitelji plina uglavnom nisu poticali uštede u krajnjoj potrošnji jer bilo bi to nauštrb poslovanja. No, hoće li biti onih koji će trgovati svojim 'viškovima ušteda'? HEP je u velikoj prednosti što godinama uspješno posluje njihova ESCO tvrtka s čijim uštedama će sada moći računati, no osim u plinu, HEP će imati obveze uštede i u električnoj energiji pa je pitanje hoće li tržištu moći ponuditi svoj višak. Još jedna propulzivna energetska tvrtka ima ESCO tvrtku, vukovarski PPD. Njima (kao i drugima koji se misle osloniti na ESCO tvrtke koje su uglavnom radile javno-privatne projekte), problem će biti što ako su kao obveznici ušteda sufinancirali neki ESCO projekt s državom, nije predviđeno da im se prizna razmjerni dio ušteda adekvatan financiranom udjelu! Uštede, naime, država voli ubrojiti sebi samoj. Time se destimuliraju javno-privatna partnerstva, što je štetno za društvo i gospodarstvo, a tvrtke koje su u suradnji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u ESCO projekte već dale novac morat će ga ponovo dati u formi penala jer im se uštede ne priznaju. A onda će taj Fond s novcem od penala zavrtjeti projekte da postigne uštede! Apsurdima nema kraja, ali kako rekoh, energetska učinkovitost i eko dizajn baš ne jamče svijetlu budućnost plinarcima a mnogi su u opasnosti da padnu s ruba po kojem hodaju.