Konačno, stigla je i službena potvrda iz Ministarstva zaštite prirode i okoliša da Hrvatska neće do kraja godine uspjeti ostvariti cilj o 25% manje biološki razgradivog otpada na odlagalištima s početkom 2014. godine. Da ne bude zabune, biološki razgradivim otpadom ne smatraju se samo ostaci od čišćenja povrća i hrana već i papir i karton i slično, sve ono što se može kompostirati ili neškodljivo iskoristiti u bioenerganama. Procjenjuje se da se udio biološki razgradivog otpada u komunalnom otpadu penje do 70%, što pokazuje ogroman potencijal smanjenja otpada na deponijima otpada. Europska unija to shvaća pa postavlja ambiciozne ciljeve da se do 2020. reciklira 50% komunalnog otpada.

Da bi se smanjile količine otpada koji u konačnici ipak treba odložiti na odlagališta potrebno ga je prethodno odvojeno prikupiti. Tu lekciju nikako da savladaju lokalni komunalci, pa je u Hrvatskoj i dalje relativno mali postotak odvojeno prikupljenog otpada. Računa se da je riječ o otprilike 8% na nacionalnoj razini, dok sve ostalo završava na odlagalištima! Da u međuvremenu nije ustrojen nakaradan i koruptivan sustav prikupljanja PET ambalaže hrvatske brojke bile bi danas vjerojatno još lošije. Za usporedbu, prema zadnjim Eurostatovim podacima, u 27 europskih zemalja 37% komunalnog otpada završava na odlagalištima, 25% se reciklira, 23% se spaljuje za dobivanje energije, a 15% se kompostira. Neke države stoje bolje, neke lošije, ali Hrvatska se uvjerljivo svrstala uz Bugarsku i Rumunjsku koje, iako su već dugo u Europskoj uniji, gotovo sav svoj otpad odlažu na odlagališta. Hrvatska svoj cilj u 2014. neće ostvariti zato što s poslom nije krenula na vrijeme pa sada, taman da se i uspije odvojeno prikupiti biološki otpad, nema kompostana koje bi mogle "progutati", kao ni bioenergana koje bi ga mogle zbrinuti. I zbog toga će država morati plaćati kazne. S obzirom na to da je problem zbrinjavanja otpada u domeni lokalnih komunalnih poduzeća, koja uglavnom nisu napravila dovoljno, novi Zakon o otpadu koji je u pripremi predviđa da se za taj dio troškova terete jedinice lokalne samouprave koje nisu ispoštovale rokove.

Donese li se takva odredba, a nadajmo se da hoće, lokalni proračuni naći će se pod znatnim teretom koji će ih konačno primorati na donošenje nepopularnih odluka. Kao što je primjerice donošenje Plana gospodarenja otpadom, koji je Grad Zagreb pod pritiskom gradonačelnika Milana Bandića opet stavio na čekanje. Dok jedan Trilj, Čakovec ili Krk s otpadom postupaju vrlo savjesno i ekološki osviješteno, metropola se tek sada počinje baviti papirologijom. Prijedlog Plana gospodarenja otpadom trebao je biti uvršten na zasjedanje Gradske skupštine u ožujku, no Bandić je nakon samo jednog prosvjeda građana Dumovečkog luga odlučio da mu o tome nije pametno odlučivati uoči lokalnih izbora na kojima računa pobijediti. Kakvog ima smisla u ožujku 2013. donositi dokument s važenjem do 2015., to vjerojatno nikome nije baš jasno, osim da se konačno ispuni forma koja je davno trebala biti ispoštovana, ali za to nije bilo razuma ni političke volje. Bila je to očekivana reakcija neodgovornog političara, populista koji metropolom vlada više od desetljeća, a da nije napravio baš ništa da riješi problem Jakuševca. Do sada ga to nije koštalo ništa, čak mu je i popularnost ostala neokrznuta, no ako se u 2014. suoči s višemilijunskim troškovima, morat će pokazati odlučnost da problem riješi. U nepovoljnoj situaciji je i više od polovine hrvatskih gradova, među kojima je i Zagreb, koji nisu uveli naplatu komunalnog otpada prema količini, što su bili dužni učiniti do kraja 2010. Kazne za ekološki nestimulativno i nepravedno obračunavanje komunalnog otpada nisu naplaćivane, a građani se nisu žalili jer im troškovi za odvoz otpada još uvijek ne predstavljaju mlinski kamen oko vrata. Do kraja godine morat će se iznaći kvalitetan model naplate otpada, a konstatacije da se to u Zagrebu ne može nego će se naplaćivati po frekvenciji odvoza otpada ili broju članova kućanstva baš nisu napredne ni obećavajuće jer ne ispunjavaju svrhu. Ministar Zmajlović utabanoj praksi planira stati na kraj slanjem inspekcija jer je postalo jasno da je smeće došlo do grla. Još samo da se konačno donese novi Zakon o otpadu i postupovnici za komunalce...

Problem s otpadom nalik je problemu oko odabir energenta u elektrani utoliko što bi tu odluke trebala donositi prvenstveno struka, a ne politika, mafija ili ulica. To se u slučaju otpada uporno ne događa, dok energetika još uvijek donekle odolijeva pritiscima javnosti. Zato se i dan danas u Kaštelima događa da Cemex ima problem oko namjere spaljivanja goriva proizvedenog iz komunalnog otpada što je sve samo ne kontroverzno. Dio lokalnog stanovništva jednostavno ne želi slušati argumente. I tu se ne može ništa nego kontinuirano i uporno raditi s javnošću, nuditi najkvalitetnija i ekološki najnaprednija tehnološka rješenje i beskompromisno prosvjećivati, prosvjećivati, prosvjećivati.