Visoki upravni sud presudio je da je MOL tijekom inicijalne javne ponude 2010. obmanuo one koji su mu dionice prodavali za 2.800 kn, jer nisu istaknuli pravu svrhu IPO-a već su i nakon javne ponude nastavili kupovati dionice na burzi po znatno većim iznosima od cijene u IPO-u. U takvim okolnostima MOL je stekao 1,6% dionica.

Presuda ukazuje da je prava svrha cijelog procesa bila domoći se dovoljnog broja dionica kojima bi MOL mogao prijeći 50% vlasničkog udjela u Ini te tako legitimirati svoja upravljačka prava koja su stečena na koruptivan način.

Cijeli slučaj prije točno četiri godine prijavila je HANFA, koja je istodobno, prije par godina kazneno prijavila nekolicinu MOL-ovih top-menadžera za manipulaciju tržištem i prijevaru u gospodarskom poslovanju. Sada bi na potezu trebalo biti Državno odvjetništvo, koje bi trebalo dokazati njihovu eventualnu kaznenu odgovornost. Menadžeri su na obavijesne razgovore pozvani prije dvije godine, a DORH i sada odgovara da obavlja ispitne radnje. Dakle, suma sumarum - Visokom upravnom sudu je trebalo četiri godine da donese ovako bitan pravorijek, a DORH ni danas nije podigao kaznene prijave. Krajem 2012. donesena je presuda bivšem premijeru Sanaderu za korupciju u Ini, koju je prije 11 mjeseci potvrdio Vrhovni sud. Sporo je pravosuđe, a pravda još sporija.

Slučaj Ina-MOL valja se godinama bez jedinog logičnog epiloga - vraćanja kontrole nad kompanijom. Hrvatska je odavno mogla podići tužbu Trgovačkom sudu kako bi se sve sporne odredbe Dioničarskog ugovora, koje MOL-u daju prevlast u kompaniji, proglasile ništetnima. To do danas nije napravljeno jer to politika nije željela, ostavljajući svakom razumnom da se pita tko koga pravi ludim. Uzalud struka od političara očekuju pravdu za izgubljenu naftnu kompaniju koja ubrzano propada!

Politika je Inu i upropastila pa, iako se u jednom periodu učinilo da će je ta ista politika povratiti i osnažiti, sada to izgleda iluzorno, posebno sada, u izbornoj godini. Hrvatske akcije u borbi za Inu već par godina svode se na skupa pravnička prepucavanja po međunarodnim sudovima i uzaludna pregovaranja s mađarskim partnerom koji je jasno i nedvosmisleno dao do znanja da nema namjeru odstupiti ni pedlja.

MOL-u je strah u kosti utjerivalo jedino sudstvo, no kako je ono izgleda pod pritiskom politike, koja uglavnom ide na ruku mađarskoj kompaniji, osobite bojazni nema. S Vrdoljakom se MOL malo nagnjavio, ali u premijeru Milanoviću našao je saveznika koji će prijetiti samo u predizbornoj kampanji sa saborske govornice, isprovociran. A, ipak je premijer taj koji odlučuje o ključnim potezima. Koliko god se on divio Orbanovom državništvu, jasno je da Milanović nije kapacitet i u energetici nema nikakvu strategiju, niti je za nju zainteresiran.

Taman da doista nema ništa sumnjivo u tom političarskom nečinjenju, odnosno pogodovanju MOL-u, već da je jednostavno riječ o neznanju, problem je u tome što Ina odavno nema vremena za čekanje. Sudeći po financijskim rezultatima za prvi kvartal ona je danas kompanija s mizernom dobiti ostvarenom na programima štednje i rezanju, umjesto na razvoju i investicijama.

Za godinu-dvije, bit će to samo južna trejding ekspozitura MOL-a. Sisačka rafinerija prestat će s radom i postati logistički centar, a riječka će zaglaviti u vječnoj modernizaciji ili će sasvim prestati s radom, prepuštajući primat rafineriji na Dunavu. Benzinske postaje bit će dijelom ukinute, prodane ili dane u franšizu, što će ojačati konkurenciju. Jedini donekle aktivan dio kompanije bit će onaj radi kojeg je MOL i platio Inu "505 s crtom" - proizvodnja i istraživanje. Proizvodnja plina na Jadranu nastavit će značajno padati, a MOL će u suradnji s inozemnim partnerima započeti s bušenjima u Južnom Jadranu, što će se pokazati isplativim. Dodana vrijednost od tih istraživanja uglavnom neće završavati u Hrvatskoj jer sustav nije tako postavljen.

Pedro je u zatvoru, mito nije vraćeno, Ina nije i neće biti hrvatska. Treba se pomiriti s tim gubitkom.