Katastrofalne poplave kojima ove godine svjedočimo, po svemu sudeći mogle bi biti posljedica zastarjelog upravljanja rijekama u Hrvatskoj, koji se gotovo isključivo svodi na kanaliziranje rijeka i gradnju obrambenih nasipa, što samo pogoršava problem kad se pojave visoke vode.

Ovdašnje rijeke opsežnim i višemilijunskim građevinskim radovima svode se na kanale betoniranih korita ili opločenih obala bez vegetacije. Rijekama se produbljuju korita, sijeku meandri i zatrpavaju rukavci i mrtvice, koji usporavaju tijek vode, te isušuju poplavna područja i močvare koje su prirodni primaoci velike vode.

Kada se u tako reguliranom koritu prirodno, uslijed kiše nađe velika količina vode, stvara se opasan bujični tok koji brzo napreduje nizvodno. S obzirom na to da se voda nema kamo širiti, jer joj prirodno plavljenje obala nije omogućeno, događaju se poplave koje se brzo šire, upravo kao ova posljednja i svaka prije nje. Iz jedne poplave u drugu u nas se često događa da je poplava iznenadila i zatekla ljude i službe nespremnima. Teško je biti spreman na bujicu, a to razumije i EU, čije direktive savjetuju drugačiju praksu, koju Hrvatska uopće ne iskušava već nastavlja kanalizirati velike i manje rijeke.

Regulacija toka rijeke u naseljima i u blizini industrije apsolutno je potrebna kako bi se zaštitili životi ljudi i imovina, no izvan naselja nema potrebe tako silovati prirodni tok rijeke. Tim više što pojačano ukopavanje rijeke dovodi do snižavanje razina podzemnih voda i veće erozije, čemu svjedočimo na slivu Save. Rezultat regulacije Save je zaustavljanje pronosa riječnog nanosa i produbljavanje korita, zbog čega je razina podzemne vode u Zagrebu znatno pala, čime je njezino crpljenje skuplje.

Europska unija je shvatila o čemu je riječ i umjesto da poput Hrvatske uzalud troši ogroman novac građana, pronalazi načine da se prilagodi poplavama, jer poplave su normalan odgovor prirode na višak oborina. Iako to možda zvuči deplasirano s obzirom na aktualnu katastrofu, i poplave imaju svoj pozitivan utjecaj na prirodu jer poplavni mulj plodi zemlju i koristi poljoprivredi i šumarstvu. To razumije Okvirna direktiva o vodama, koja u Hrvatskoj nije implementirana i koja ističe održivo upravljanje vodotokovima i suradnju svih dionika u sustavu. Dakle, Europska unija forsira multidisciplinarni pristup, pa vodotokovima ne upravljaju dominantno građevinci, kao u Hrvatskoj. Prostora tu ima za hidrologe, hidrogeologe, energetičare, biologe, agronome, ekologe, šumare, kemičare, pa i fizičare. Trošak pametnijeg upravljanja vodotokovima je znatno manji, a efekti bolji jer se poplave ipak dijelom mogu spriječiti, a posljedice mogu biti znatno manje. Kada bi se tako upravljalo vodama u Hrvatskoj, novac od slivne naknade možda bi se koristio i za gradnju kanalizacije i dovođenje pitke vode, što znatno povećava kvalitetu života i zdravlje.

U jesen 2010. godine, kada su velike poplave pogodile susjednu Sloveniju, tamošnji vodni stručnjaci priznali su da je to problem pretjeranog reguliranja prirodnog toka rijeka. Tako nešto nemoguće je očekivati od Hrvatskih voda, čiji čelnici, u pravilu, u medijima govore isključivo o manjku novaca za regulaciju rijeka i održavanje slivnih kanala koji bi prihvatili povećanu vodu iz već reguliranih vodotoka. Dakle, nužno je dati još novca da bi se produbio problem. U javnosti se stvara kriva slika o rijekama kao opasnima, a ponuđeno rješenje - uglavnom još više nasipa - možda neće učinkovito riješiti problem, već bi moglo zacementirati postojeće loše stanje. Da ne govorimo o potrebi još većih davanja na opsežne građevinske radove. Čišćenje odteretnih kanala nije tako profitabilno kao regulacija rijeka, a Hrvatska se ne može pohvaliti da je povukla ikakav značajan novac iz EU fondova za te namjene.

Problemu poplava kumuje masovno ilegalno šljunčarenje, kojem ni jedna dosadašnja vlada nije htjela ili mogla stati na kraj. Posljednji primjer posljedica šljunčarenja je popuštanje nasipa u Rajevom selu. Iako su mještani javno govorili da točno znaju tko je potkopavao nasip i vadio šljunak, te tako oslabio nasip, istraga je pokazala da nema odgovornih! Hrvatska je očito dovoljno bogata da uludo troši novac svojih građana. Zbog čega konačno ne razmisliti o multidisciplinarnim rješenjima tamo gdje se ona još mogu primijeniti? Ili je za to već prekasno?