Energetska obnova privatnih stambenih kvadrata totalno je „in“. Znatan dio novca koji bi trošili na izlaske i putovanja, Hrvati su u pandemijsko doba odlučili usmjeriti u poboljšanje svog stambenog prostora, a time i životnih uvjeta. Dakako, to mogu samo oni koji tih novaca imaju. Takvi su i masovno aplicirali na novi natječaj Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je u poticaje odlučio usmjeriti čak 390 milijuna kuna. 

Kako se vidi, interes je opet iznad očekivanja: inicijalno ima više od više 8.500 prijava za obiteljske kuće koje nisu oštećene u potresu. A poticaji su, kao i obično, obilni – za fasadu je moguće dobiti do 60% sredstava, dok je za instalaciju obnovljivaca moguće od 40% do 60%. Tko god uspije u sustavu „brzi prst“ - koji sam po sebi čak i ne treba biti kontroverzan - može reći da je osvojio pravi Bingo. Dakle, prijavitelji imaju novac za skupe građevinske radove i obnovljivce na svom krovu, jednako kao što su se na natječaj za energetski učinkovita vozila prijavljivali oni koji su ionako namjeravali takva vozila kupiti pa ih je poticaj samo na to - potaknuo. 

Problemi

U čemu je problem? Ima ih više, a svi se više-manje vrte oko toga da je ovoj zemlji nasušno da uštedi što je moguće više energije u što većem broju stambenih objekata i tako poboljša životne uvjete građana. Dakako, i da istovremeno ispuni za sada neobvezujuće europske ciljeve u energetskoj učinkovitosti, koji će vrlo skoro postati nacionalno obvezujući. A to znači da ćemo plaćati penale ako ih ne ispunjavamo. Trenutna godišnja stopa energetske obnove svih zgrada u Hrvatskoj je ispod 1%, 2023. trebala bi biti na 1,5% a strateški plan je da se do 2040. zahukta na 4% godišnje. Nacrt novog EU zakonodavstva u energetskoj učinkovitosti traži barem 1,5% energetske uštede godišnje i obnovu 3% površine javnih zgrada godišnje. Dakle, jaz između onoga što trenutno radimo i onoga što bi trebali je prilično velik, baš kao i problem koji imaju gotovo sve europske članice u tom segmentu, jer je tri četvrtine zgrada u EU-u energetski neučinkovito. Treba znati da Hrvatska čak nije među lošijima u ostvarenju ciljeva energetske učinkovitosti, u gornjem smo dijelu tablice, ali prostor za poboljšanje postoji. 

Jasan cilj, realizacija osrednja

Cilj je jasan, ali nešto s putem da se do toga dođe u Hrvatskoj ozbiljno šteka. Vlada je izračunala da bi za obnovu svih zgrada u državi trebalo više od 70 milijardi kuna, otprilike isto kao za obnovu svih objekata oštećenih u potresu. Sa svih strana pljušte obećanja o stotinama milijuna eura koji „su nam na raspolaganju za energetsku tranziciju iz EU fondova“, a u stvarnosti taj novac mahom ostaje neiskorišten. Neiskorišten je zato što Hrvatska nije organizacijski, kadrovski ni regulatorno spremna za opsežne radove energetske (i potresne) obnove, a kronični manjak građevinskih radnika i kvalificiranih radnika i majstora, o čemu se priča godinama i dalje se sustavno ne rješava. ESCO tržište je još uvijek relativno slabo, što je šteta. 

Uz to, ta ista Europa koja bi nam trebala dati novac, napravit će proceduru do zla Boga kompliciranom, ili smo je mi krivo istumačili. Traži se postizanje iznimno visoke energetske uštede, što treba za početak umješno projektirati a zatim i majstorski izvesti, a da ne spominjem koliko to košta. EU regulativa – kako je mi tumačimo - gusto je sito kroz koje se malo projekata uspije probiti i bit će zanimljivo vidjeti koliko će od silnih stotina milijuna eura doista biti povučeno. Na primjeru potresa, a prvi je bio prije više od godinu i pol dana, vidimo da je iz EU-ova fonda solidarnosti od 692 mil. eura do kraja studenog povučeno 1% raspoloživih EU-ovih sredstava. Tražit će se produžetak alokacije, ali ni nova godina dana neće donijeti nikakvu revoluciju. 

Rješenje

Zato je glavnina projekata orijentirana na domaća sredstva iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, čiji vodeći ljudi sami javno govore da Fond nije konzistentan s poticajima. U prijevodu, novac stoji, ne okreće se, nema kontinuiteta. Vladina politika koju vodi preko Fonda nije poticajna jer ne ide za tim da svaka njihova uložena kuna u ekonomiju ubaci što više privatnih kuna. Svaki poticaj trebao bi biti kreiran s dobrom mjerom i intencijom da potakne što je moguće više investitora da idu u investiciju u koju bi rado krenuli. Poticaj bi trebao potaknuti gospodarstvo, a natječaj za sredstva ne bi trebao biti „događaj godine“ već je potrebna politika financijskog kontinuiteta. Kontinuiteta i pristojnih, ali ne preobilnih poticaja koji guše tržište umjesto da ga stvaraju te ujedno „proizvode“ tisuće četvornih metara energetski obnovljenih zgrada, na korist cijelom društvu.