Prijedlog Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji, koji idući tjedan ide na javnu raspravu, podići će mnogo kontroverzi kod svih investitora koji već dobivaju poticaje ili su u nekoj fazi realizacije projekata. Nezadovoljni bi mogli biti i opskrbljivači električnom energijom, ali i obični građani koji žele staviti FN sustav na krov i teže postati energetski samodostatni. Naime, potencijalni problem je u tome što novi Zakon namjerava derogirati već sklopljene ugovore s HROTE-om. U sustavu poticaja trenutno se nalazi 1.113 postrojenja, ukupne snage 415 MW, a HROTE uz to ima sklopljene ugovore za još 419 MW. Do sada povlašteni proizvođači nisu bili odgovorni za odstupanja od proizvodnje, niti su plaćali energiju uravnoteženja elektroenergetskog sustava. Sav trošak uravnoteženja snosi HOPS, koji je do 2012. za to dobivao novac od HROTE-a, a sada mu to nije plaćeno. Po novome, velik broj proizvođača koji su u sustavu poticaja ili će to biti, morat će ući u EKO bilančnu skupinu i početi plaćati energiju uravnoteženja. To će posebno pogoditi vjetroenergetske projekte koji su najviše odgovorni za odstupanja i imat će najveće troškove. Naplata energije uravnoteženja po pratećem Pravilniku koji neće biti objavljen paralelno sa Zakonom (a logično, trebao bi također biti dostupan javnosti, jer pojašnjava Zakon), mogla bi imati utjecaja na isplativost nekih projekata. Već duže vrijeme postoje određeni otpori za tu vrstu obaveze, a investitori pitaju zbog čega im se brani udruživanje osnivanjem vlastite manje bilančne skupine i traže transparentne cijene energije uravnoteženja. Bude li baš inata, država bi zbog nametanja novih obaveza u već potpisane ugovore u pojedinim slučajevima mogla završiti i na sudu.

Nadalje, poteškoća bi moglo biti i s uvođenjem natječaja za projekte na državnom zemljištu. Natječaj je sam po sebi dobar i mogao bi olakšati realizaciju projekata jer je na državi rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, a tu je i opcija da je investitor dužan lokalnoj zajednici ponuditi suvlasništvo u projektu. Također, na natječaju će prolaziti projekti u kojima je proizvodna cijena optimalna, što će potaknuti konkurenciju. Ipak, u praksi će vjerojatno biti slučajeva kad će država htjeti raspisati natječaj za lokacije na kojima neka tvrtka već o svom trošku vrši mjerenja vjetropotencijala, a u natječaju bi usprkos investicijama mogla biti izjednačena s drugim ponuditeljima.

EU regulativa preporučila je da mali FN sustavi ostanu u feed-in sustavu, no Hrvatska je odlučila da je optimum dati im investicijske potpore i staviti ih na tržište.

Ipak, čini se da prijedlog Zakona o OIEK u diskutabilan položaj stavlja potencijalne vlasnike fotonaponskih sustava koji će energiju trošiti na mjestu proizvodnje, a svoje viškove plasirati u distributivnu mrežu. Naime, predviđa se da opskrbljivači otkupljuju njihove viškove po cijeni koja je za 20% niža od cijene po kojoj kupci kupuju električnu energiju od opskrbljivača. Sunce sije danju, kada je struja najskuplja, pa se čini da bi od velikog broja sunčanih krovova opskrbljivač mogao zaraditi, jer je tako kupljeni višak struje platio po 20% nižoj cijeni od prodajne.

S druge strane, onaj tko je tu struju proizveo u lošijem je položaju kada ne proizvodi jer tada struju mora kupiti po tržišnim uvjetima, dakle 20% skuplje od cijene po kojoj je prodao svoj višak. Mnogi će se pitati zašto se nije išlo na varijantu brojila koje se vrti naprijed i natrag, a na kraju mjeseca se vrši poravnanje, što je puno pravednije. Možda zakonodavac zna nešto što mi ne znamo, ali ovo se čini nepravednim za male solare, sve dok je količina ukupno proizvedene energije manja od ukupno utrošene energije.

Nezadovoljstva će biti i kod opskrbljivača električnom energijom koji od HROTE-a otkupljuju električnu energiju sukladno svom tržišnom udjelu. Danas je ta cijena visokih 70 eura po MWh, što je oko 30 eura iznad cijene na veleprodajnom tržištu, s tim da protiče čak tri mjeseca od stvarne proizvodnje do obračuna, zbog čega opskrbljivači imaju poteškoća s planiranjem troškova. Riječ je o ogromnom novcu prikupljenom na taj način, a suma se penje prema pola milijarde kuna godišnje. Opskrbljivači već dugo u kuloarima negoduju da je riječ o skrivenoj potpori, no prema ovom zakonskom prijedlogu neće biti zadovoljni ni novim rješenjem. Umjesto da otkupna energije iz OIEK bude vezana za tržište, ona će, čini se, biti regulirana odlukom Vlade, jednom godišnje. To je, čini se, način da politika na račun opskrbljivača poštedi građane od naglog rasta naknade za poticanje proizvodnje energije iz OIEK, za što sada godišnje plaćaju prosječno 130 kuna. Izvjesno je da će ta naknada ipak uskoro morati ići gore jer će se količina proizvedene energije uskoro udvostručiti, a i sustav financiranja obnovljivaca jednom će morati postati transparentan, pa neka se jednom zasvagda zna koliko ta vrsta energije košta. Ovo su samo neka od spornih pitanja, a srećom, ovaj zakonski prijedlog ide u redovnu proceduru pa se valja nadati da će vladajući imati sluha za žustru javnu raspravu koja slijedi.