Pritisak za smanjenje cijene plina industrijskim potrošačima sve je veći. Ne bez razloga. Industrija, koja sada troši plin po zaštićenoj nabavnoj cijeni od 2,13 kn po kubiku, bez te zaštitne mjere plin bi u ožujku plaćala po cijeni od 3,39 kn po kubiku, uvećano za PDV i ostale troškove. Pravilno ocijenivši da na nabavnu cijenu plina nemaju moć utjecati, veliki su potrošači počeli pritiskati Ministarstvo gospodarstva da distributerima i opskrbljivačima smanji njihove naknade, ne bi li tako i cijena plina za njih bila manja.

Prošloga tjedna Ministarstvo gospodarstva je distributerima poslalo dopis kojim im predlaže da potrošačima s potrošnjom većom od 1 milijun m3 tarifa za distribuciju plina umjesto sadašnjih 30 do 56 lipa po m3 bude 20 lipa po m3, dok bi oni s potrošnjom većom od 5 milijuna m3 distribuciju plaćali 8 lipa po m3. Predlaže se uvođenje fiksne naknade za svako kućanstvo u iznosu od 6,5 kuna, a distributivna marža kućanstvima povećala bi se tek koju lipu. Distributeri plina negoduju i to ne bez razloga. Izračunali su da im se prihodi smanjuju barem za milijun kuna, a distributeri s obvezom gradnje plinskog sustava izračunali su da će s takvim tarifama morati obustaviti sve investicije!

Za početak, kažu da prijedlog Ministarstva gospodarstva nije napravljen prema važećoj metodologiji za izračun cijena plina, koja bi trebala priznati njihove stvarne troškove. Umjesto toga, MINGO im je poslao kalkulaciju HERA-e iz 2010., koja se oslanja na podatke iz 2008. i 2009.. Tada je dobavna cijena plina bila tri, odnosno dva puta manja nego što je danas, a troškovi distribucije i opskrbe u krajnjoj cijeni za potrošače iznosili su otprilike 30%. Zbog rastuće dobavne cijene plina i ostalih troškova, koji su u međuvremenu počeli teretiti krajnju cijenu plina, udio troška distribucije pao je na 8 - 10%. Zbog toga bi kalkulacije trebalo raditi na osnovi svježih brojki, uzimajući u obzir sve promijenjene okolnosti. A, takvih nepovoljnih okolnosti za tu branšu ne manjka. Potrošnja plina od 2008. mnogima je znatno pala, nekima čak za 25% pa su im u skladu s tim pali i prihodi jer se tarife godinama ne povećavaju. Trošak pokrića gubitaka u mreži se zbog veće dobavne cijene plina udvostručio i znatno su rasli troškovi održavanja plinskog sustava, koje manji distributeri vrlo teško pokrivaju. U Ivanić Gradu je prošle jeseni plinska mreža propuštala u desetak ulica. Hitno je zatvoren plin i mijenjane su cijevi što tamošnji distributer financijski nije mogao podnijeti, pa je Grad uzeo kredit kako ljudi ne bi ostali bez grijanja po zimi.

Distributeri plina kažu da bi cijena distribucije plina za kućanstva trebala rasti više od predloženih par lipa ili bar da im se omogućiveća fiksna naknada, koja će pokriti trošak promjene plinomjera, očitanja i slanja uplatnica. Ako HEP po toj stavki naplaćuje 15 kuna mjesečno, a zagrebačka Vodoopskrba i odvodnja čak 18 kuna mjesečno, zašto i oni ne bi na tome zarađivali? Primjena plinskog zakonodavstva Europske unije i pokušaj stvaranja konkurencije u ovim lošim uvjetima najveći financijski teret stavlja upravo pred distributere i opskrbljivače. Kako iz predloženih tarifa izgraditi dispečerske centre za praćenje i kontrolu potrošnje? I kako će oni s koncesijskom obvezom graditi novu mrežu s tako skresanim naknadama? To se, čini se, smetnulo s uma.

Visoka dobavna cijena plina morala se na nekome prelomiti - par godina je to bila industrija, koja je štitila kućanstva od cjenovnog udara, a sada bi se taj trošak trebao drugačije, pravednije, rasporediti. Što je pravda i što je pravedno? Kako iz čije perspektive. Inu, odnosno Prirodni plin ne zanima tko će snositi trošak cijene plina, dok god joj je plin plaćen. Dok god je na snazi formula iz Glavnog ugovora o plinskom poslovanju koji je, izgleda, sklopljen u koruptivnim okolnostima, 65% hrvatskog plina u ukupnoj potrošnji će koštati kao da je iscrpljen nekoliko tisuća kilometara istočno. Taj ugovor postupno je utrostručio dobavnu cijenu plina, što je dovelo do svih sadašnjih problema koje ima industrija, čije cijene plina pripadaju među najviše u Europskoj uniji. Tu su i problemi distributera plina, koji jedva drže glavu iznad vode, jer država preko njihovih tarifa kontraproduktivno pokušava voditi socijalnu politiku. U toj jednadžbi su i kućanstva. Treba li kućanstvima znatno povisiti cijenu plina, kako neki propovijedaju, da bi zauzvrat industrija mogla biti konkurentna?

Čini se da svi zaboravljaju jednostavnu matematiku - dok god dobavna cijena plina čini 80% krajnje cijene, nekog bitnog pomaka na bolje neće biti jer je prostor djelovanja vrlo sužen. Dok neke zemlje, kao primjerice SAD, na jeftinoj energiji bildaju svoju konkurentnost, Hrvatska se sama odrekla takve privilegije, bez da ju je ikada znala iskoristiti. Mjera zaštite industrije reguliranom cijenom plina ne može trajati zauvijek, a slično je i sa zaštićenom cijenom plina za kućanstva. Dakle, došlo je vrijeme da se odnosi na tržištu postave na zdravije temelje, ali to ne bi trebalo raditi polovičnim rješenjima. Osim toga, država bi trebala što prije ući u pregovore za izmjenu formule izračuna dobavne cijene plina, i pokušati valorizirati domaći plin, bilo visokom rudnom rentom, bilo kroz dobavnu cijenu plina. Koliko će se čekati na taj potez sada je teško naslutiti.