Program energetske obnove zgrada javnog sektora mogao bi biti pun pogodak, dobitna kombinacija za korisnike obnovljenih zgrada, ali i za posrnuli građevinski sektor, manje i srednje tvrtke, prodavatelje razne opreme koje bi ovakvi projekti mogli izvući iz problema. Taj program nije i ne može biti glavni zamašnjak gospodarskog oporavka gospodarstva, ali svakako može pomoći smanjenju potrošnje energije. A, po tome Hrvatska vrlo loše stoji. Prema podacima Energetskog instituta Hrvoje Požar finalna potrošnja energije u zgradama 2010. godine, u odnosu na godinu prije porasla je za 6%, a taj rast doveo je i do porasta ukupne potrošnje energije za 0,6%, jer se gotovo polovica ukupno potrošene energije potroši upravo u zgradama. Kvalitetna energetska obnova zgrada dovodi do smanjenja potrošnje energije za 80 do 90%, pa za grijanje umjesto 250 kW h može biti dovoljno tek 20 do 25 kW h, što je upravo fantastično.

Nacionalni akcijski plan za energetsku efikasnost predviđa da se neposredna potrošnja energije u Hrvatskoj smanji do 2016. za 9% u odnosu na prosječnu potrošnju od 2001. do 2005., te za 20% do 2020. Taj cilj neće biti lako dostići, što je ispravno prepoznalo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja koje je i pokrenulo Program obnove zgrada javnog sektora. U konačnici, njime se cilja na masovnu obnovu tisuća objekata u vlasništvu države, lokalne i regionalne uprave. To se misli postići primjenom ESCO-modela, pri čemu će davatelju energetske usluge biti omogućeno povoljno kreditiranje preko HBOR-a, ako mu je potrebno. Kad završi radove u skladu s projektnim zadatkom i ishodi energetski certifikat kojim garantira uštede, davatelj usluga moći će računati na dio ili čak cijelu zaradu od postignutih ušteda na energiji. Rata kredita koji će uzimati investitor mora biti odmjerena tako da se može pokriti iz mjesečnih ušteda na računima za energiju. Pojednostavljeno, dio novca koji je, primjerice, dječji vrtić plaćao za utrošenu energiju ići će davatelju energetske usluge tijekom određenog perioda, jer je nakon energetske obnove iznos za energiju znatno manji. Plan te isplate je dio ponude koju prilaže odabrani ponuditelj, a taj rok ne može biti dulji od 14 godina.

Vlasnik objekta može tražiti da zadrži dio uštede za sebe, odnosno da si zaista smanji račun za energiju, što se u dosadašnjoj primjeni ESCO-modela u pravilu poštovalo. Kada ne bi bilo tako, financijski troškovi za energiju upravo obnovljenog objekta zapravo se ne bi smanjili sve do isteka kredita, a cilj programa je da se smanje i troškovi za energiju, kao i utrošena energija. Ta, takozvana podjela neto ušteda podrazumijeva da su vrtići, škole, fakulteti i druge javne zgrade upoznate s tom mogućnošću te da imaju utjecaja na odlučivanje. U ovom slučaju, uz korisnike zgrada, o kvaliteti ponuda i podjeli ušteda odlučivat će resorno ministarstvo, odnosno Centar za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija. Kompletan proces trebao bi biti proveden besprijekorno transparentno, jer je to jedini jamac da neće biti zloupotreba, odnosno da se proračunski novac, umjesto u lokalnu plinaru ili toplanu, ne odlije u džepove građevinaca i prodavatelja opreme koji su bespredmetno financijski "nabildali" vrijednost svog projekta.

Cijela priča tim je osjetljivija jer se sada prvi puta kao kriterij za ocjenjivanje ponuda neće uzimati najniža cijena, već ekonomski najpovoljnija ponuda što je pametno jer je ključna kvaliteta, a ona ima i svoju cijenu. Cijeli projekt ima izvrsnu perspektivu za povećanje energetske učinkovitosti. Upućeni u ESCO-projekte konstatiraju da se ulaganja u zgradu staru 20 godina sigurno vraćaju u roku od pet godina, a ako je zgrada starija, ulaganja se mogu vratiti i prije jer su cijene opreme na tržištu pale. Ugradnja suvremene cirkulacijske crpke za sustave grijanja na velikoj potrošnji isplatit će se u roku od nekoliko godina, dok se ugradnja plinskog kogeneracijskog postrojenja u neku bolnicu isplati za 6-8 godina. S druge strane, građevinski radovi na obnovi fasada mogli bi se pokazati prilično skupima u odnosu na uštede koje se mogu ostvariti.

Europska iskustva pokazuju da 1 euro koji vlada neke zemlje uloži u energetsku obnovu ne predstavlja trošak, već odličnu investiciju jer prve godine donosi više od 3 eura uštede, na osnovi dodatnih poreznih prihoda i snižavanja troškova naknada za nezaposlene. Uz višegodišnji trend pada građevinskog sektora, ne treba sumnjati da će na ovom projektu biti sačuvana brojna radna mjesta. Ako njegova primjena bude tako masovna kao što se najavljuje, sektor pružatelja energetskih usluga, koji je u nas još u povojima, uz ovakav način potpomaganja iz proračuna zaista ima lijepu perspektivu. Nadamo se da isto vrijedi i za energetsku učinkovitost.