Energetska politika u Hrvatskoj zapravo ne postoji. Nitko sa sigurnošću ne može reći kuda idemo, što želimo i u kojem smjeru guramo državne energetske kompanije, s njima cijeli energetski sektor, tvrtke koje o njemu ovise, ali i kupce energije. S iznimkom Janafa, koji nije dominantno okrenut domaćem tržištu i ima uspješnu strategiju, druge tvrtke su primorane okretati se kako politika odredi, raditi pod uvjetima koji su im nametnuti odozgora. Politika određivanja krajnjih cijena električne energije i plina vodi se maksimom «drži vodu dok majstori odu», a ti majstori ne sjede u HERA-i, već u vladama koje se zadnjih godina izmjenjuju kao na traci i kadrovskim rješenjima koja ih prate. Politika ne zna ili neće priznati nužnost stvaranja funkcionalnog tržišta energije, već vodi protekcionističku politiku, dugoročno na štetu svih u sustavu. Nastavak tog trenda već se vidi u predstojećim promjenama u sektoru električne energije i plina, koje po svemu sudeći neće donijeti nikakav zaokret. Novi Zakon o tržištu plina ponovo će na tri godine gurnuti HEP u rolu opskrbljivača u obvezi javne usluge. To je uloga koja toj tvrtki trenutačno nosi značajan financijski teret pa i gubitke, jer država će odrediti maksimalnu cijenu koju HEP može naplaćivati opskrbljivačima koji plin plasiraju građanima. Time se na tri godine odgađa liberalizacija tržišta plina do razine kućanstava. U atmosferi rastućih cijena nafte i, posredno, plina, proizvođač i trgovci znat će zaštititi svoje pozicije. S obzirom da se država primila teškog posla intervencije u tržište, bit će biti pravo umijeće odrediti cijenu koja neće unazaditi HEP koji zakupljuje skladište i uravnotežuje sustav pa je i po toj logici vrlo osjetljiv na cjenovne oscilacije. Nepoznanica je i buduća cijena tarife za transport plina, jer nju treba podesiti tako da budući LNG terminal bude atraktivan potencijalnim zakupcima kapaciteta. Ako HERA previše snizi transportnu tarifu, ugrozit će poslovanje Plinacra u korist drugih korisnika sustava. Veliko je pitanje može li budući terminal uopće dosegnuti više od 25% iskorištenosti kapaciteta, što je okvirni europski prosjek, što znači da transporta možda neće biti kako se priželjkuje. Također, pitanje je hoće li biti dovoljno interesa za zakup terminala u Omišlju, jer ako interesa ne bude, država bi mogla početi pritiskati HEP da zakupi značajne količine plina. To bi moglo imati katastrofalan utjecaj na HEP-ovo ionako osjetljivo plinsko poslovanje. 
Slična situacija je i u električnoj energiji, a opet je u glavnoj ulozi HEP, 'Katica za sve'. Koristi se netransparentnost te vertikalno integrirane tvrtke koja istiskuje konkurenciju na tržištu zahvaljujući jeftino proizvedenoj struji iz hidroelektrana i prihodu od reguliranih djelatnosti. No, uz jednu veliku rezervu – Hrvatska je najveći uvoznik električne energije u Europi. Kada je godina bogata oborinama, situacija je povoljnija za HEP, ali ove godine trend je drugačiji – od jeseni 2016. vlada suša, cijene na stranim tržištima su visoke a krajnje cijene u Hrvatskoj ne prate adekvatno taj trend. HEP je u povoljnoj poziciji jer proizvodi jeftino i ima privilegiju otkupljivati glavninu energije iz obnovljivih izvora po cijenama nešto nižim od tržišne. Kada su cijene na stranom tržištu niske, to postaje opterećenje za HEP-ovo poslovanje, no sada, kad su visoke, otkup zelene energije pokazuje se kao blagoslov. Takva situacija u nepovoljniji položaj stavlja opskrbljivače koji se bore na tržištu, koji nemaju privilegiju jeftine energije. Visoke cijene struje koju kupuju na tržištu toliko su pritisle neke od njih da se povlače iz tržišne utakmice, a HEP se polako vraća u monopolističko okruženje. No, HEP-u nije dovoljna samo u Hrvatskoj proizvedena zelena energija već i on mora kupovati po visokim cijenama. Trend visokih cijena će se nastaviti, što znači da će HEP, koji je sada osiguran dugoročnim ugovorima, u jednom trenutku početi poslovati s manjom profitabilnošću, jer će ga pritiskati i više cijene struje i plina. To je tren kada kompanija jede svoju supstancu, a HEP je tome jako izložen. 
Država je ove godine utrostručila naknadu za obnovljivce i očito nema namjeru korigirati cijenu struje na više. Umjesto da amortizira HEP, trebala bi težiti zelenu energiju u potpunosti staviti na burzu i ustrojiti transparentan sustav u kojem nema skrivenih subvencija ni po kojoj osnovi. Obnovljivi izvori postaju zrela tehnologija koja neće trebati poticaje. Tko se još sjeća što se važno u hrvatskoj energetici dogodilo u siječnju 2014.? Država je liberalizirala tržište naftnih derivata. Velike drame nije bilo, a nema je ni danas, iako je AZTN u međuvremenu konstatirao da cijene goriva rastu znatno brže čim nafta poskupi, a padaju znatno sporije kada cijena nafte pada. Politika je pustila tržištu da radi svoje, no to očito nije u stanju kada je riječ o struji i plinu. Država treba sebi ostaviti mehanizme za slučaj bitnih poremećaja na tržištu, ali toliku količinu državne intervencije praktički je nemoguće podnijeti, a da se dio tržišnih rizika logično ne prebaci na kupce. A tu država HEP-u (a posredno i njegovoj konkurenciji) veže ruke, kupujući socijalni mir cijenama energije koje nemaju direktnu korelaciju s događajima na tržištu. Kratkoročno, za kupce je to možda dobro, ali dugoročno – vrlo štetno, jer sami sebi krademo potencijal za veću učinkovitost i zaposlenost, razvoj i bolju budućnost.