Ministar Linić je objavio niz mjera za smanjenje deficita, a jedna od njih je uzimanje dobiti javnim tvrtkama sve do 2016. godine. U trenutku pisanja ovog komentara nije poznato koliko dobiti se javnim tvrtkama planira povući - hoće li to biti sva dobit ili njezin manji dio. No, bez obzira na postotak, svako zadiranje u dobit tvrtki koje su dovoljno zdrave da budu u plusu - a takvih je najviše u energetskom sektoru - rezanje je grane na kojoj se sjedi.

Ima tu više paradoksa, a vjerojatno najkomičniji je taj što će spašavanje državnog deficita ovisiti o - kiši. Najveću dobit ove godine generirao je HEP i nešto je viša od milijarde kuna. Tako lijepu dobit HEP je ostvario zbog izvrsne hidrologije. Kada ima puno kiše HEP je dvije godine miran. 2010. u doba Lea Begovića, koji je stopirao sve investicije, neto dobit iznosila je 1,4 milijarde kuna. Od toga je koristi imala vlada Jadranke Kosor, koja je odmah "capnula" polovicu. No, na nesreću, došli su sušni dani pa je godinu dana kasnije HEP Grupa, uprkos povećanju prihoda ostvarila dobit od 7,8 milijuna kuna. Tako je to s HEP-om, dobit iz astronomskih visina pada ravno na tlo. U 2012. HEP je bio u plusu 71 milijun kuna, a bila je to godina u kojoj je struja poskupjela za 20%. No, opet je tu bila ta prokleta loša hidrologija u dugogodišnjoj kobnoj kombinaciji sa stagnirajućim gospodarstvom i rastom cijene energenata. Dakle, kako stvari stoje uskoro će se na Markovom trgu umjesto Međunarodne smotre folklora plesati ritualni plesovi za zazivanje kiše!

Suprotno uvriježenom mišljenju, tvrtke novac ne drže u trezoru, već ga knjiže u bilancama, dok njihova tekuća likvidnost uglavnom baš i nije najsjajnija. Novac za isplatu dobiti one će morati potražiti u bankama, koje su jedine pravi dobitnici ovako štetne politike. HEP, primjerice, još vraća kredit od sto milijuna eura koji je uzeo za isplatu dobiti 2011. Umjesto da se zadužuju za investicije, javne će se tvrtke zaduživati umjesto države, a hoće li dobiti povoljnije uvjete, to je pitanje. Takvo zaduživanje smanjuje njihov investicijski potencijal, pa ekonomist Ljubo Jurčić naglašava da je riječ o kobnom rušenju porezne baze čiji će se efekti vidjeti u roku dvije do tri godine. Manje novca za investicije znači manje novca koji se upumpava u poduzetništvo, i ujedno znači slabije održavanje pogona, što uništava kvalitetu energetskog sektora, održivo poslovanje i razvoj. Takva politika i kratkoročno i srednjoročno uistinu je pogubna jer jamči bolno umiranje sektora, ali šteti i širem gospodarstvu.

Da bi energetske (i ostale javne tvrtke) koliko toliko osigurale stabilnost poslovanja i radile ono što država od njih očekuje, morat će se zaduživati još jednom - ovaj puta za investicije. Znači li ovaj potez Vlade da je jahanje na politici državnih investicija došao kraj? Ma ne, pa jedino javne tvrtke u ovako neuređenoj državi imaju obavezu upisati se na listu strateških projekata koju za sada privatni investitori zaobilaze. Dakle, presija na investicije će se nastaviti, pa kud puklo...

U najnepovoljnijoj situaciji je HEP koji kronično ne investira u nove proizvodne kapacitete i od kojeg se baš ove godine očekuje zamah. Kreditni rejting te elektroenergetske tvrtke nedavno je poboljšan i bolji je od kreditnog rejtinga države. No, to će se brzo promijeniti na gore iz objektivnih financijskih pokazatelja koje kreditne agencije odmah registriraju i povećavaju trošak zaduživanja. Također, pozicija HEP-a više nije monopolistička a konkurencija je, uz nezamislivi blagoslov države, solidno zagrizla u njegove prihode. Svaki megavatsat koji ovdašnjem gospodarstvu ne proda HEP ne znači samo manje prihode hrvatske kompanije, već solidniju bilancu tvrtki iz inozemstva koje mogu i ne moraju reinvestirati tu dobit u Hrvatskoj.

Kada je riječ o Ini, MOL će s radošću dočekati povlačenje dobiti. Ako se dobit ne povlači, ona ostaje u Ini, a ako je Vlada povuče, povući će je i MOL iznijevši novac iz države, što nikome ne bi trebao biti cilj. I od HEP-a i od Ine ova Vlada traži investicije, a sada u nedostatku ikakve smislene ekonomske politike dovodi tvrtke ne samo u poziciju da nemaju iz čega investirati već trebaju uzimati kredite da uopće zadrže postojeći nivo poslovanja. Pa tko je tu lud?!

Kad je premijer Milanović u kolovozu 2012. posjetio sušom poharanu Slavoniju konstatirao je da smo "svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država". Pa, kao, po toj slučajnoj državi haraju suša, poplave... Tada smo još možda mogli misliti da je to slučaj i da će biti bolje jer Vlada ima nekakav plan. Sada su nam dokazali da računaju da nam financijska stabilnost ovisiti o padalinama koje diktiraju HEP-ovu dobit. Takva ekonomska politika, odnosno manjak bilo kakve smislene ekonomske politike, na našu nesreću, nije slučajan, a sve više nalikuje elementarnoj nepogodi. Tako je to kad živimo u slučajnoj državi.