Proteklih mjeseci mediji masovno izvještavaju o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede kroz javnu ponudu dionica, a sada se pokazuje da su u tom smjeru poduzeti i neki koraci koji ukazuju da je riječ isključivo o političkoj odluci. Naime, odlukom Nadzornog odbora jednokratno je otpisana vrijednost šest termoelektrana, i to, čini se, na upitno legalan način. HEP Grupa kao reakcija na otpis termoelektrana sada brže-bolje mora dokapitalizirati HEP Proizvodnju, što će umanjiti vrijednost tvrtke.

Stress-test imovine pokazuje da to nije sve što bi elektroprivreda trebala amortizirati, već su na tom popisu distribucije u Vinkovcima, Sisku, Šibeniku, Gospiću, Požegi, te centralni toplinski sustavi u Zagrebu, Dubravi, Osijeku, Sisku, Samoboru i Velikoj Gorici.

Otpiše li se sva ta imovina po receptu kako je to učinjeno s termoelektranama što će ostati od vrijednosti tvrtke čija imovina je donedavno vrijedila više od 20 milijardi kuna?! I, ako se to napravi, kako opravdati ma i jednu kunu koja se ulaže u to da građani Zagreba, Osijeka i drugih gradova nastavljaju dobivati toplinsku i električnu energiju? Gdje je ekonomsko uporište daljnjeg ulaganja u "škart" elektrane i toplane, u neprofitabilna distributivna područja? Daleko od toga da HEP-u nije vrijeme da razmotri detaljno sve svoje pozicije, ali koja je logika ići svjesno umanjivati vrijednost tvrtke uoči privatizacije?

Nije to jedini problem; jel treba možda otpisati i hidroelektrane, kad zapravo uglavnom nisu u vlasništvu tvrtke? Naime, HEP-u je Zakonom o vodama 2011. oduzeto 80% vrijednosti svih hidroelektrana, koje su prenijete u državno vlasništvo bez ikakve naknade tvrtki koja je postala koncesionar. Naime, sve vodne građevine za proizvodnju električne energije (brane, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, tuneli i druge građevine te oprema) tim su zakonom prenesene u vlasništvo države, za što HEP kao trgovačko društvo uopće nije obeštećen iako je uložio milijarde u te elektrane. HEP je Ustavnom sudu uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti tog zakona radi kršenja Ustava, kojim se jamči pravo vlasništva. Naime, prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti ni oduzeti bez pravične naknade tržišne vrijednosti, bez obzira na to što je HEP u vlasništvu države, jer je to kršenje Zakona o trgovačkim društvima. Do danas, iz Ustavnog suda muk. Dakle, država zapravo inicijalnom javnom ponudom dionica ne prodaje energetsku infrastrukturu, već koncesionarsko pravo, s potencijalom da novi vlasnik traži ogromno obeštećenje za oduzetu imovinu!

I što ostaje od vrijednosti HEP-a ako nema hidroelektrane, termoelektrane su "škart", a dio distributivnih područja za otpis? Eh, da, tu je HOPS-ova visokonaponska mreža, prirodni monopol koji je u vlasništvu HEP-a i ne bi ga se smjelo privatizirati, kao što ni Plinacro nije u privatnom vlasništvu. Svojedobno je odlučeno da visokonaponska mreža ostane u vlasništvu HEP-a upravo stoga što osigurava siguran priljev sredstava i podiže vrijednost tvrtke, znači li to sada da i ona ide na bubanj jer politici tako paše?!

Dok pojedinci uglavnom sramežljivo upozoravaju da HEP ni približno nije zreo za privatizaciju, te da za taj proces treba priprema od bar dvije i pol godine, mašinerija je pokrenuta s nekim neobjašnjivim ciljem da se taj proces po kratkom postupku obavi baš u izbornoj godini. Privatizacijom HAC-a politika i struka se bavila godinama - i pod pritiskom javnosti odustala. U slučaju HEP-a otpor u javnosti iz nekog razloga zasad izostaje, kao da (jeftina) energija nije glavna pokretačka snaga ekonomije, već je to prije asfaltirana autocesta koja mora pod svaku cijenu ostati u državnom vlasništvu.

Za razliku od HAC-a, gdje itekako postoji uporište za razmišljanje o privatizaciji, u slučaju HEP-a takvog razloga nema. Iza HEP-a je proizvodno najbolja godina u povijesti s najvećom konsolidiranom dobiti do sada. HEP je dakle visoko profitabilna tvrtka, koja se gubeći tržišni udio zapravo rješava balasta uvoza energije na čemu je imala gubitke.

Jeftinog kapitala na tržištu ne manjka, ali politika trubi da bi HEP trebalo dokapitalizirati kako bi se kupovala imovina po susjednim zemljama i kako bi se investiralo. Ni jednom riječju nije rečeno o kakvim se to potencijalnim "shopping-metama" radi, u što će to investirati HEP i zašto. HEP, naime, nema ni srednjoročni plan razvoja i izgradnje proizvodnih objekata, a kamoli desetogodišnju poslovnu strategiju razvoja! U ovako izazovnim vremenima za energetski sektor u Europi takav izostanak interesa za poslovanje i sudbinu najjače energetske kompanije je upravo frapantan, tim više što svi znamo koje su posljedice privatizacije Ine. Takav suspektan nedostatak strategije u Hrvatskoj je pravilo a ne iznimka i to na svim razinama. A posljedica je ovo što imamo, odnosno nemamo. I sa tako slabom pameću još uvijek možemo puno izgubiti. Je li uopće ikoga briga?