Hrvatska odvojeno prikuplja samo 6% komunalnog otpada, a za manje od 12 godina taj bi postotak, prema zahtjevima Europske unije, trebao iznositi čak 50%. Čini se kao zaista nedostižan cilj. Svaki građanin dnevno proizvede jedan kilogram smeća koji završi na uglavnom nesaniranom odlagalištu koje truje tlo, podzemne vode, zrak i - u konačnici - ljude koji su o eko-sustavu ovisniji nego što se čini. Kao nacija sami sebi nismo spremni priznati da smo u osnovi primitivci, da nas je uglavnom baš briga za to što se događa kad ubacimo smeće u kontejner i da zaštitu okoliša ne doživljavamo kao ljubav prema domovini i sebi samima, već kao dosadnu i vrlo skupu smetnju. Na svu sreću, tu je strah od penala koji nam zbog smeća može nametnuti Europska unija, što je očigledno jedini jezik koji se na ovim prostorima može razumjeti. I zato ćemo se konačno morati ozbiljno pozabaviti smradom koji stvaramo.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode na javni je uvid prošli tjedan uputilo prijedlog novog Zakona o otpadu, koji inzistira da se smeće ovaj puta zaista počne naplaćivati po količini, a ne po kvadraturi životnog prostora, kako bi se motiviralo građane da počnu razdvajati otpad. Koje će mjere lokalni komunalci primijeniti kako bi se što više otpada pravilno razdvojilo, odabrat će sami. Da bi projekt odvojenog prikupljanja otpada bio uspješan, ključna je dostupnost jer nitko neće hodati 50 metara kako bi odvojio otpad. U naprednijim zemljama veće zgrade imaju prostorije s nekoliko vrsta kanti za otpad, a građani uglavnom vrlo disciplinirano odvajaju otpad. Tako je i u Sloveniji, koja se u europskim mjerilima može pohvaliti s čak 39% odvojeno prikupljenog otpada, u čemu je u samom europskom vrhu.

Manji gradovi i općine u velikoj su prednosti jer će lakše moći instalirati veći broj kanti ljudima ispred kuća, no što napraviti s većim gradovima i zgradama ispred kojih se ne mogu staviti brojne kante? To je već malo veći problem. Kao jedno od rješenja predlažu se čipirane vrećice koje bi kućanstva punila smećem koje ne mogu odvojeno odložiti, dok bi ostali otpad disciplinirano odlagali u za to predviđene kontejnere. Za taj sustav komunalci prigovaraju da je nerealno i idealistički zamišljen, skup i neprovediv, posebno u većim gradovima, te da podrazumijeva nabavu posve drugačijih kamiona, što bi poskupilo uslugu. I, tko bi spriječio građane da u kontejnere bacaju i neodvojeno smeće u običnim vrećicama? Da li bi to značilo da tako upakirano smeće neće biti odvezeno?!

Za sada je u sustavu jako puno nepoznanica, ali činjenica je da nedostaje baza, a to su centri za gospodarenje otpadom u kojima se komunalni otpad dodatno odvaja i obrađuje mehaničkom i biološkom obradom. U Hrvatskoj bi trebalo biti izgrađeno ukupno 11 takvih centara, a bez njih problem smeća neće biti riješen. Nekolicina centara već se gradi u Hrvatskoj, na opće zgražanje lokalaca koji uglavnom baš i nisu upućeni u to o kakvoj se tehnologiji radi i da je zapravo riječ o svojevrsnim "tvornicama" koje sustavno zbrinjavaju otpad u skladu s najstrožim ekološkim normama. Neobični su ti ekolozi kojima su, čini se, draži divlji deponiji na otvorenom.

Primjer Varaždina i Zagreba pokazuje da, kad je smeće u pitanju, baš ništa ne funkcionira, a krivica je dakako, u neznanju, populizmu i politici. U Varaždinu se u proteklih 7 godina nagomilalo čak 100.000 tona baliranog smeća na ilegalnom deponiju. Umjesto da nekako postigne dogovor s tvrtkom T7 VIS koja ima tvornicu za mehaničko-biološku obradu otpada (MBO) koja se nalazi 300-tinjak metara od ilegalne deponije, Grad je odlučio svo to smeće odvesti na odlagalište kraj Čakovca. Zašto? Zato što je Gradsko vijeće ocijenilo da je usluga T7 VIS-a, ugovorena mimo javnog natječaja, preskupa i da bi građanima odvoz smeća poskupio više od 240%. U T7 VIS-u demantirali su tako veliko poskupljenje, no ništa im nije pomoglo i zato sada MBO-postrojenje nema posla, a čakovečki deponij bit će bogatiji za 100.000 tona smeća iz susjedne županije. U konačnici, netko će trebati sanirati i taj deponij, što znači da se radi dupli i skuplji posao, ali nikom ništa.

U Zagrebu je situacija puno alarmantnija, a vlast godinama ignorira problem. Grad se godinama nije uspijevao dogovoriti sa Zagrebačkom županijom o gradnji zajedničkog centra za gospodarenje otpadom. Županija je u međuvremenu za svoju lokaciju za gradnju centra izabrala Tarno kod Ivanić Grada, gdje bi centar s radom trebao početi tek 2019. Zagrebački deponij Jakuševac, prema Prostornom planu, s radom je trebao prestati još 2010., zatim je taj datum pomaknut na kraj 2015., a odlagalište radi bez uporabne dozvole i trebalo bi ga zatvoriti. Iako se kontinuirano spominje Dumovečki Lug u Sesvetama, do danas nije odabrana preferentna lokacija za gradnju gradskog centra! Državno odvjetništvo već neko vrijeme obrađuje kaznenu prijavu protiv "Čistoće" što dvije godine oteže s novim modelom naplate odvoza otpada, a u "Čistoći" kažu da već godinu dana na gradonačelnikovom stolu stoji prijedlog dva modela za sakupljanje i naplatu odvoza otpada. Ništa ne funkcionira, ali nikom ništa, sve dok brdo dužine jednog kilometra i visine 50 metara ne lansira Novi Zagreb u zrak!

Način na koji je Hrvatska do sada postupala sa svojim otpadom generirao je kriminal, korupciju i, što je još gore, ogromnu štetu za okoliš i ljude. Da bi se situacija promijenila, nužan je pomak u kolektivnoj svijesti građana koji bi trebali shvatiti da je rješavanje problema zbrinjavanja otpada nužno i da na tome trebaju raditi svi kao jedan, jer rezultata u protivnom neće biti. Svima nama pripada pravo na čist okoliš i zdrav život. Volimo se dičiti najplavijim morem na Mediteranu, a okrećemo glavu nad činjenicom da svaka treća škrapa krije bačve od ulja i automobilske olupine. Svako zgražanje nad Albancima koji uvoze tuđe smeće i bacaju ga gdje god stignu, pa i u Jadransko more, posve je suvišno. Po čemu smo mi Hrvati bolji od njih?!