Počinje najzanimljiviji stečaj u novijoj hrvatskoj povijesti! Fina je ovoga tjedna podnijela zahtjev za pokretanjem stečaja Diokija, vlasnika Dine Petrokemije, jer je većina vjerovnika odbacila plan restrukturiranja napravljen temeljem ponude Crodux plina. U pozadini odluke o pokretanju stečaja Diokija lako bi mogli stajati politički motivi, sukob između HNS-a i SDP-a. Naime, smatralo se do zadnjega dana da će HEP glasati za predstečajnu nagodbu, da bi joj se ta tvrtka na koncu usprotivila, što je zajedno s nekim bankama i poguralo Dioki u stečaj.

Stečaj Diokija, vrijedan gotovo dvije milijarde kuna, bitan je jer je ta tvrtka vlasnik Dina Petrokemije, čija predstečajna nagodba je do daljnjega blokirana žalbom Zagrebačke banke. Odlaskom Diokija u stečaj i Dina Petrokemija postaje dio stečajne mase, jer Diokijev udjel u Dini iznosi 65%. U stečaju situacija je jasnija, a na odluke mogu utjecati vjerovnici kroz stečajno vijeće.

U stečaju svatko može kupovati svu imovinu dužnika, što je po mnogima bolja opcija za vjerovnike nego ogroman otpis potraživanja u predstečajnom postupku uz potpuno neizvjesnu budućnost naplate nakon dovršetka nagodbe. No, pitanje je što se od Diokijeve imovine uopće još može unovčiti na tržištu?

Mnogi misle da je Dioki odavno trebao otići u stečaj te da je predstečajna nagodba izmišljena kako bi bivši vlasnik ostao u igri barem utoliko da kontrolira informacije o povijesnom toku novca. Ne treba zaboraviti da su svi potencijalni ulagači, uprkos rigoroznom češljanju poslovnih knjiga, bili u velikom strahu od iskakanja kostura iz ormara, a zabrinutost su javno izražavali i vjerovnici. Kontinuirane priče o spasiteljima i ulagačima zainteresiranima za Dinu pokazale su se kao čisto kupovanje vremena i dobra podloga za spekulacije s cijenom dionice na Zagrebačkoj burzi.

Što će se sada događati u tvrtki u kojoj agonija traje već tri godine? Ima li budućnosti za zagrebačke i omišaljske pogone? Tko će kupiti imovinu? Hoće li vjerovnici namiriti svoja potraživanja i u kojem omjeru? Ta pitanja zanimaju banke koje su nekritički odobravale kredite Ježićevom carstvu te brojne manje tvrtke koje su bankrotirale u predstečajnoj nagodbi Dina Petrokemije. O Diokiju razmišljaju i brojni očajni radnici koji će sada morati ponovo prijavljivati svoja potraživanja, iako su šanse da izvuku koju kunu minimalne. Nikome neće biti u interesu dugotrajni stečaj pa bi se imovina mogla prodavati brzo, na dražbama.

Može li se iz prodaje Diokijeve imovine nešto zaraditi?

Diokijevi pogoni u Zagrebu dijelom su rastavljeni, a vrijedni metali našli su kupca. Da bude tragično, to se događalo tijekom trajanja predstečajne nagodbe, što se prema zakonu nije smjelo činiti. Uz to, ekološki osjetljiva kemijska postrojenja navodno su rastavljana bez prethodnog ishođenja posebnih dozvola Ministarstva zaštite okoliša i prirode, koje propisuju proceduru i nadzor nad procesom rušenja. Upućeni kažu da je u postrojenjima na Žitnjaku, koja nisu srušena, plastika polimerizirala u cijevima pa su i ona beskorisna. Bilo koji ozbiljni kupac zemljište na Žitnjaku neće kupovati bez analize tla, a ona će pokazati da je tlo dubinski zagađeno i da treba uložiti desetke milijuna kuna u njegovu sanaciju. Ne, pogon na Žitnjaku nije bivša obližnja farma svinja u Sopnici-Jelkovec gdje su niknuli famozni Bandićevi stanovi. Tamo je ekološki rizična i opasna kemijska industrija čiju sanaciju bi na koncu moglo plaćati društvo, preko Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Dakle, Zagreb će biti teret u stečajnom postupku, dok bi pogoni na Krku i dalje mogli imati svijetlu budućnost. Iscrpljujuće i besmisleno maltretiranje s predstečajnom nagodbom u Diokiju ostavilo je mnoge bez vizije da bi se na tom tlu mogla nastaviti neka dobra priča. Čini se da mnogi zaboravljaju koliku je snagu tamošnja kemijska industrija imala u izvozu, a uz ulagača koji može uložiti u pokretanje proizvodnje, proizvodnja i izvoz polietilena još ima dobre šanse. Za polietilenom postoji potražnja na tržištu, a u sinergiji s mogućom gradnjom LNG-terminala na Krku neće biti poteškoća naći ulagače.

Država je, čini se, ozbiljno zagrizla u mogućnost realizacije LNG-projekta na Krku, no da bi se moglo podrobnije razmatrati budućnost tog projekta, treba poznavati širu sliku koja se tiče odnosa prema plinu u Europi. Kao rezultat krize diljem Unije pada potrošnja plina, a plinske elektrane masovno se konzerviraju za neka bolja vremena. Ugljen je preuzeo primat u elektroenergetici i držat će ga sve dok se ne revitalizira tržište emisijskim dozvolama koje će fokus s ugljena vratiti na plin. Nekih naznaka da bi se to moglo dogoditi u najskorije vrijeme još nema jer je plin skup energent. No, dugoročno, s današnjom masovnom upotrebom ugljena EU će teško ostvariti svoje dugoročne niskougljične ciljeve.

LNG još nije konkurentan ruskom plinu i na europskom energetskom tržištu percipira ga se kao luksuznu robu za kojom u krizi nema veće potražnje. Krčki LNG terminal s izvrsnim geografskim položajem služio bi kao back-up za ovaj dio Europe. Ne treba sumnjati da će terminal na toj lokaciji jednog dana biti izgrađen, no hoće li to biti uskoro ovisit će o iznalaženju dobrog poslovnog modela. Poslovni model kratkoročno možda neće biti jednostavno sklopiti s obzirom na sve negativne vanjske okolnosti. Dakle, proizvodnju na Krku trebalo bi revitalizirati brzo i neovisno o planovima za LNG, a u stečaju će za to sigurno biti zainteresiranih.