Prošli tjedan Europska komisija predstavila je novi skup pravila za poticanje obnovljivih izvora energije. Riječ je o reformi sustava poticanja obnovljivaca koja će startati u srpnju i tijekom naredne tri godine postupno će promijeniti politiku koja je na snazi bila od 2008. godine. Glavna značajka nove europske politike je pokušaj stavljanja "zrelih tehnologija" obnovljivih izvora na tržište. U prethodnim godinama sektor obnovljivaca uživao je značajne potpore kroz fiksne feed-in tarife, što je dovelo do snažnog zamaha industrije i porasta ukupne potrošnje energije iz njih na više od 14%. Developeri su u glavnini zemalja kroz sustav fiksnih potpora zaštićeni od kretanja cijene energije na tržištu, a istodobno uživaju pravo prvokupa "zelene energije". Sve veći broj postrojenja u sustavu poticaja doveo je do značajnog rasta cijena električne energije za krajnje kupce i industriju u većini zemalja. Istodobno, zbog nekonkurentnih cijena proizvodnje krahirali su proizvođači energije iz konvencionalnih izvora, posebno u Njemačkoj, koja je preplavljena subvencioniranom jeftinom energijom. U krizi se pokazalo da za ovako skup sustav više nema novaca, što se očitovalo u ogromnom padu novoinstaliranih postrojenja na OIE u Europi prošle godine. U "pet do 12" Europa je odlučila da je vrijeme da se nešto hitno poduzme, jer se postojeći sustav pokazuje financijski teško održivim.

Umjesto da se odluči za veliku reformu feed-in sustava, koje struka drži zrelijim rješenjem, Europa se sada odlučila za drugačiji način poticanja obnovljivaca. Bit će to putem uvođenja premijskih cijena ili certifikata, koji bi trebali u neku ruku naslijediti feed-in sustav, koji će se primjenjivati samo za manje projekte. Iako bi se očekivalo suprotno, neke analize su potvrdile da uvođenje premijskih cijena ne mora nužno biti financijski povoljno za države, jer je cijena tako poticanog kWh na koncu prosječno veća od jednog do tri eurocenta, nego što bi bila da se primjenjuje klasičan feed-in sustav s fiksnom cijenom. Dakle, najviše će ovisiti o individualnim računicama država koje će sustav implementirati.

Sustav poticanja kroz premijske cijene već postoji u nekim članicama EU-a, a Unija je procijenila da će upravo on postupno dovesti obnovljivce na tržište. Prema tome, veliki proizvođači iz OIE svoju energiju prodavat će na tržištu, po tržišnoj cijeni, a iz prikupljanih naknada isplaćivat će im se premija, koja može biti fiksna ili varijabilna.

U takav sustav poticaja moći će od 2017. ući samo novi veliki projekti koji se za to izbore u transparentnom nadmetanju, dok će projekti manje snage (vjetroelektrane snage manje od 6 MW, odnosno ostale tehnologije snage do 1 MW) i dalje koristiti feed-in sustav. Od 2016. proizvođači iz OIE trebat će prodavati svoju struju na tržištu, te plaćati energiju uravnoteženja. Sustav bi u punoj snazi trebao zaživjeti početkom 2017. za sve nove projekte, a oni koji imaju sklopljene ugovore po starom sustavu ne trebaju očekivati retroaktivne promjene.

Sustav premijskih cijena već je naišao na kritike ekonomista i bankara koji su odmah pojurili izračunavati hoće li im se isplatiti ulagati u obnovljivce i koji su rizici.

Kritičari upozoravaju da fiksna premija ne uzima u obzir da cijene električne energije mogu naglo pasti, što može dovesti do toga da projekti s visokim troškovima neće moći generirati prihode koji pokrivaju troškove developerima. Developeri bi se mogli naći u nezgodnoj situaciji pred bankama, koje već negoduju jer će novi projekti biti izloženiji tržištu s obje strane - kada je riječ o cijenama i kada je riječ o isporučenim količinama energije.

Moguća je i varijanta varijabilne premije, gdje se određuje najniža i najviša cijena premije koja se plaća na tržišnu cijenu, kao što se to radi u Španjolskoj. Kada cijena energije na tržištu raste, premija se smanjuje do određene cijene MWh i obrnuto, sve kako bi projekti imali financijsku održivost, a cijena poticaja određena je tako da ukupna davanja budu bliska tržišnoj cijeni. Postoji nekoliko inačica tog modela koji stručnjaci ističu kvalitetnijim u odnosu na fiksne premijske cijene. Općenito, smatra se da je sustav premijskih cijena tržišniji, bolje utječe na upravljanje mrežom, kompatibilniji je s dereguliranim tržištima i potiče natjecanje među proizvođačima. Ipak, ima dosta izazova, prije svega z a fotonaponske i vjetroenergetske projekte, koji ne mogu utjecati na vrijeme isporuke struje u mrežu, a tu je korist veća za ostale OIE, koji se mogu bolje prilagođavati cjenovnim signalima s tržišta. Ključno je što sustav premijskih cijena inače ne podrazumijeva obvezu otkupa energije, a čini se i da Europa sada ide prema tome. Bude li sustav tako postavljen, bankari će sigurno uračunati i taj rizik, a kreditiranje će biti teže. Ako se tome pribroji i činjenica da će dispečeri imati veću slobodu "iskapčati" obnovljivce koji im stvaraju poteškoće u mreži, čini se da su za obnovljivce došli vjetrovitiji dani.