Dok se u Hrvatskoj javnost zabavlja parlamentarnim izborima i neizvjesnostima oko formiranja Vlade - sve je stalo! Već mjesecima se ne govori o termoelektrani Plomin C, niti o novoj snažnoj osječkoj kogeneraciji, pa čak ni o LNG-terminalu na Krku. Ne priča se o istraživanjima nafte i plina u Jadranu ni o Ini, niti se komentiraju sve slabiji financijski rezultati koje ta MOL-ova kompanija postiže. Bolje ne govoriti o novim projektima, jer je jasno da je u Hrvatskoj sve što se događa u energetici politički uvjetovano. Hoće li se graditi ova ili ona elektrana, što nam treba ili ne treba ne određuje struka već politika, bez strateške podloge, bez posebnog promišljanja o europskim i svjetskim tehnološkim trendovima i klimatskoj politici koja sve više uvjetuje budućnost energetskog sektora. Strateški dokumenti u energetici "tuku" se jedni s drugima umjesto da jedan iz drugoga proizlaze, a koliko god struka sramežljivo naglašava da nam treba nova energetska strategija jer je stara (koja nikad nije dobila provedbeni plan) pregažena vremenom. U međuvremenu, već gotovo godinu dana radi se na jednoj zanimljivoj strategiji. Riječ je o Strategiji niskougljičnog razvoja do 2030., s pogledom do 2050. Njezinom realizacijom, kažu mjerodavni, moglo bi se stvoriti 80.000 zelenih radnih mjesta. Provedba te Strategije zadire u gospodarstvo, energetiku, industriju, poljoprivredu, šumarstvo i gospodarenje otpadom, a osnovica je za političke odluke kako bi se kroz konkurentno i održivo gospodarstvo smanjile emisije stakleničkih plinova u skladu s EU politikom. Uglavnom se podcjenjuje kolika je relevantnost klimatskih promjena za Hrvatsku, no s druge strane valja se samo sjetiti da je od katastrofalnih poplava 2014. izravna šteta procijenjena na skoro 300 milijuna eura, što je zastrašujuće. S perspektivom da će ekstremne vremenske prilike biti sve češće i nepredvidljivije valja računati na ekstremne suše i poplave i dizanje razine mora. Jedan ugledni hrvatski klimatolog nedavno je izjavio da će ubrzo doći godine kada će se u Gorskom kotaru uzgajati loza, a Slavonce je upozorio da razmišljaju o sadnji kultura koje dobro podnose sušu. Za desetljeće ili dva osvježenje ćemo tražiti u planinama, a ne na prokuhalom Jadranu, kazao je. Utjecaj klimatskih promjena na gospodarstva bit će katastrofalan i za to treba biti spreman. U tom smislu Strategija niskougljičnog razvoja trebala bi biti pokušaj odgovora na mnoga gospodarska pitanja, pa tako i ona energetska.

Energetski sustav morat će se prilagoditi i smanjiti emisije, jer sektori obuhvaćeni sustavom trgovanja emisijskim jedinicama obvezni su smanjiti emisije za 43% do 2030. u odnosu na 2005. godinu. Prema referentnom scenariju takozvane Zelene knjige, za Hrvatsku se projicira značajan porast potrošnje ugljena od 2,1% godišnje do 2050., simboličan rast potrošnje plina, dok bi sunčeva energija trebala rasti po stopi od 113% godišnje, vodne energija 4%, energija vjetra 37%, ostali obnovljivci 21% a drvo i biomasa tek 0,9%. Druga dva, progresivnija scenarija postupne tranzicije umanjuje značaj ugljena i veći značaj stavlja na obnovljive izvore energije. Upravo najagresivniji scenarij u skladu je s proklamiranom europskom politikom ukupnog smanjenja emisije od 80% do 2050. u odnosu na 1990. U tom scenariju kalkulira se s padom potrošnje ugljena stopom od gotovo dva posto godišnje pa bi energija iz ugljena u ukupnoj potrošnji trebala pasti na 4% 2030., odnosno na 3% u 2050. U toj varijanti Hrvatskoj bi trebalo postrojenja za zahvaćanje i pohranu ugljičnog dioksida ili snažan prelazak na korištenje obnovljivih izvora, obavezno uz značajan postotak uvezene energije. Dakle, iz perspektive te Strategije, ali i onoga što se događa u EU, trebalo bi promisliti u koja energetska postrojenja ulagati i mogu li ta ulaganja biti isplativa s obzirom na okruženje u kojem je sve više obnovljivaca, koji proizvode energiju bez troška goriva. Sve značajniji udio tako proizvedene energije napravio je velik pritisak na poslovanje elektrana na fosilna goriva jer ne rade onim kapacitetom kao što su radile prije i samim tim postaju manje isplative. Ono što se događa je zapravo začarani krug. Što su elektrane na fosilna goriva manje isplative, cijena struje koju proizvode je veća, što stvara potrebu za sve više obnovljivaca, koji ruše cijenu energije i pokapaju "fosilce". Fosilna goriva glavni su krivac za globalno zatopljenje i pritisak za njihovom sve manjom ulogom u energetskom miksu će jačati. Energetska tranzicija je u tijeku - lani je globalno gotovo polovina novoinstaliranih kapaciteta bilo upravo u obnovljivcima, a nakon ugljena, zelena energija drugi je najveći proizvođač električne energije u svijetu. Energetske kompanije na Zapadu okreću se "prosumerima" - kupcima koji su ujedno i proizvođači - i ulažu u mreže i napredna rješenja kako bi mreža lakše prihvatila tu energiju. To je realnost i budućnost od koje se ne može bježati, niti je izbjegavati već je treba iskoristiti kao poslovnu priliku. Oni koji to ne prihvate neće preživjeti na tržištu.

Da se vratim na Strategiju niskougljičnog razvoja. Možda zvuči pomalo utopistički, no moglo bi se raditi o prilično progresivnoj strategiji koja bi trebala dobiti više prostora u stručnoj javnosti. Hoćemo li i tu Strategiju "odraditi", zato što to moramo prema EU smjernicama, ili ćemo shvatiti da je to odlična prilika za hvatanje trendova s razvijenim svijetom? Baš zato što smo do sada toliko lutali kad je riječ o investicijama, sada imamo priliku za svježi start, jer neke pogreške u energetskom sektoru smo izbjegli zbog pukog nečinjenja. I zato, što prije uhvatimo poveznicu s budučnošću koja je već stigla.