Resorno ministarstvo sve je bliže ideji da se proizvođačima energije iz obnovljivih izvora uvedu trošarine, kako bi se pokrio manjak sredstava za poticanje obnovljivaca. Taj porez odredilo bi Ministarstvo financija a akumulirao bi se u HROTE-u i služio za isplatu poticaja. Naime, HROTE je u 2016. prikupio 1,23 milijarde kuna, a isplatio je 1,54 milijarde kuna, ne računajući PDV, a sve to za 1,7 TW h energije proizvedene iz obnovljivih izvora. Prosječna cijena koju hrvatski proizvođač energije iz OIE dobiva za 1 MW h je 880 kn (120 eura), a cijena bazne električne energije na mađarskoj energetskoj burzi trenutno iznosi 288 kn. Dakle razlika tržišne i poticane cijene je ogromna. Računa se da će se količina proizvedene zelene energije rapidno povećavati i ove godine, na oko 2 TW h, vjerojatno i više, ovisno o ulasku postrojenja u sustav poticaja. Zbog toga će i iznos poticaja premašiti 2 mlrd. kn, s tendencijom da se do 2020. utrostruči, sukladno potpisanim ugovorima s proizvođačima koji još nisu ušli u sustav poticaja. Zbog toga je Ministarstvo i predložilo povećanje naknade koje plaćaju kupci struje s 3,5 lp/kWh na 7,5 lp/kWh. Javna rasprava o tom prijedlogu traje do kraja mjeseca i to je prvi puta da država na ovaj način traži konsenzus oko podizanja naknade. U resornom ministarstvu neslužbeno kažu da niti to povećanje neće biti dostatno da se pokriju svi troškovi za poticanje proizvodnje zelene energije te je u više navrata na sastancima sugerirano proizvođačima da pristanu na smanjenje poticaja. Oni pak na to ne pristaju. Iz Udruženja obnovljivi izvori energije Hrvatske sugeriraju postupni rast naknade sukladno ulasku novih postrojenja u sustav poticaja i usklađen s realnom proizvodnjom, što znači da bi potrošačima razina naknade oscilirala mjesečno, a sustav bi bio transparentniji nego što je danas. Ministarstvo pak drži da je takav sustav i dalje financijski neodrživ, zato se sada razmišlja i o varijanti da se produlji vrijeme  poticanja s 14 na 15 godina, ali da se poticaji umanje, kako bi financijsko opterećenje za kupce i sustav bilo manje. Vidjevši da se "zeleni" ne žele ničega odreći, država spominje mogućnost uvođenja trošarina do 15%, koje bi se iznosom razlikovale ovisno o vrsti tehnologije, a vjerojatno će ovisiti i o tome po kojem tarifnom sustavu su sklopljeni ugovori o otkupu, jer su 2012. cijene poticaja konačno počele padati. U Ministarstvu naglašavaju da među realiziranim projektima ima i onih koji imaju povrat na kapital 15 do 30% i to u relativno kratkom roku, što se teško može usporediti s glavninom drugih businessa, te da proizvođači moraju prihvatiti realnost, a to je da kupci ne mogu i ne žele plaćati visoke naknade za zelenu energiju.  

No, država ima još poteškoća s plaćanjem obnovljivaca, a riječ je o naplati energije uravnoteženja, jer se, izgleda, računa da će se sredstva naknade koju plaćaju potrošači moći koristiti za plaćanje energije uravnoteženja, što bi moglo značiti da proizvođači neće biti ti koji plaćaju punu cijenu energije uravnoteženja. Bilo kakvo retrogradno zadiranje u ugovore, pa i uvođenjem naplate energije uravnoteženja, proizvođače tjera u otpor. Naime, proizvođači su zabrinuti da bi im naplata trošarina i energije uravnoteženja bila namet koji nije inicijalno ugovoren, a njihove bi projekte učinio manje isplativim ili čak neisplativim te bi ugrozio otplatu kredita. Država na to odgovara da se može razmotriti o mogućnost refinanciranja nepovoljnih kredita. Problemi s obnovljivcima tu ne staju. Tu je i problem opskrbljivača električnom energijom, kojima je krajem prošle godine dekretom nametnut nastavak obaveza otkupa zelene energije po reguliranoj cijeni. S tog naslova lani je u HROTE-u prikupljeno 724 milijuna kuna ili 210 milijuna kuna manje nego što je pristiglo od naknade koju plaćaju potrošači. Opskrbljivači ne žele otkupljivati zelenu energiju po 42 lp/kW h, ako je na burzi mogu dobiti po nižoj cijeni i država je svjesna da će ta praksa trebati prestati, jer je cijeli pristup netržišan. No, problem je što će onda nedostajati novaca za isplatu poticaja. Rješenje se traži u tome da se hrvatska burza električne energije CROPEX poveže sa slovenskom i mađarskom te da se stvori veća likvidnost. A i HEP, koji je nedavno na aukciji na slovenskoj burzi Borzen unaprijed kupio svu slovensku zelenu energiju koja će biti proizvedena nekoliko godina unaprijed, morat će početi aktivnije trgovati na hrvatskoj burzi pa možda i na nju stavljati dio vlastite proizvodnje. U HEP-u se navodno već dulje vrijeme opiru takvim idejama koje će, između ostalog, unijeti i veću transparentnost u način koji trguju i nabavljaju energiju. Veća likvidnost na burzi povećat će i cijenu energije i približiti je burzama u okruženju pa će i cijena zelene energije - koja će u buduće u potpunosti ići na tržište - biti tržišna. Samim tim, iznos koji će morati plaćati građani trebao bi možda sporije rasti u narednim godinama, iako je sasvim izvjesno da će trošak zelene energije postati samo sve veći uteg potrošačima. Zbog svega toga sektor je trenutno u paralizi – svi čekaju i osluškuju u kojem smjeru vjetar puše, banke skrupulozno “čekiraju projekte” i čeka se hoće li biti trošarina. A to je tek pola problema s budućim razvojem obnovljivaca, bez da smo uopće dotakli premijski model financiranja koji bi trebao trasirati budućnost. Loši trendovi predugo traju i loši su za gospodarstvo i zato će država čim prije morati ustrojiti održiv i stabilan sustav financiranja obnovljivih izvora energije, a to neće biti nimalo lako, a ni bezbolno.