Aktivisti udruge Greenpeace prošli su tjedan predstavili istraživanje mišljenja građana o energetskoj politici zemlje. Anketa je pokazala da se građani protive izgradnji TE Plomin C na ugljen, a kao rješenje za povećanje energetske sigurnosti i neovisnosti u 91% slučajeva navode obnovljive izvore energije. Anketa je provedena na uzorku od 500 informatički pismenih ispitanika u dobi od 18 do 55 godina, a kako se istraživanja na ovu temu provode rijetko - ako ikad - dobra je prilika osjetiti i prokomentirati puls građana. Ogromna većina smatra da su obnovljivci i mjere energetske učinkovitosti rješenje za smanjenje ovisnosti zemlje o uvozu energenata, pokazuje to istraživanje.

Čak 92% ispitanih smatra da bi zemlje Europske unije trebale povećati obavezan udio proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije, a slično se razmišlja i o većoj primjeni mjera energetske učinkovitosti. Očekivano, anketa je pokazala da je 64% ispitanika protiv gradnje TE Plomin C na ugljen, a 21% ih se založilo za gradnju te elektrane. Za kraj, 92% ispitanih smatra da su za našu zemlju obnovljivci i energetska učinkovitost jedan od puteva izlaska iz gospodarske krize. Na prvi pogled, izgleda da je srce hrvatskih građana na ispravnom mjestu, kuca za zelenu tehnologiju, protivi se fosilnim gorivima. Na stranu to što obnovljivi izvori energije ne mogu jamčiti sigurnost opskrbe, ne može se od opće populacije očekivati da bude upućena u detalje.

Rezultati istraživanja zbog načina provođenja upitno su reprezentativni i teško da su mogli biti drugačiji, a istovjetni rezultati pokazali su se i u drugim zemljama u kojima su slične ankete provođene (Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka). U sličnom postotku kao Hrvati oko TE Plomin C i Mađari su se izjasnili protiv proširenja nuklearne elektrane Paks. Ipak, jedno vrlo važno pitanje u ovoj anketi nedostaje a bilo bi to dobro doznati, je koliko su Hrvati voljni platiti za energiju? Jedno je sanjariti kakva nam energetika treba, a drugo je koliki račun za energiju kućanstvo i gospodarstvo sebi može priuštiti, nakon beskonačnih sedam godina gospodarske krize.

Prosječno kućanstvo za obnovljivce sada izdvaja desetak kuna mjesečno, što je prihvatljivo, no treba se zapitati bi li građanima bilo prihvatljivo kad bi se ta naknada upeterostručila, kao Nijemcima u periodu od 2008. do 2013.? Ove godine za poticaje obnovljivcima bit će isplaćeno više od milijardu kuna, a kako sve veći broj velikih postrojenja ulazi na mrežu, može se očekivati progresivni rast potrebnih sredstava. Država se godinama ponaša kukavički pa velik dio tereta koji obnovljivci stvaraju prebacuje na opskrbljivače strujom, koji plaćaju naknadu za OIE sukladno svom tržišnom udjelu.

Opskrbljivači taj svoj trošak na koncu izražavaju u cijeni struje. Računa se da na 3,3 lipe po kW h, koliko plaćaju građani, trenutačno postoji još 1,1 lipa po kW h skrivenih troškova. Ako se razvoj sektora obnovljivih izvora energije nastavi ovom dinamikom, a bez revizije Tarifnog sustava i bez povećanje naknada koje plaćaju građani, skriveni troškovi će se vjerojatno povećavati, jer novac za poticaje treba nekako namaknuti. Ta praksa će, izgleda, trajati dok ne izbije javna pobuna opskrbljivača, a tada će država i javno trošak morati prebaciti na građane, odnosno gospodarstvo. Gdje ćemo biti onda? Hoće li rezultati ovakve ankete onda biti isti ili će trošak te, znatnim dijelom nepouzdane energije, biti transparentniji, a građani će gajiti više simpatije prema pouzdanim konvencionalnim izvorima energije koji ih manje koštaju?

Iako je Europska unija nedavno objavila da obnovljivci s izuzetkom integriranog fotonapona moraju izaći na tržište, Hrvatska zasad ide obrnutim putem i kontinuirano povećava poticajnu za proizvodnju energije iz vjetroelektrana, koje su najobilniji korisnici potpora. Zahvaljujući potporama projekti na vjetrovitim lokacijama imaju povrat na kapital od nevjerojatnih 30-ak postotaka! Može li se ijedna proizvodna grana pohvaliti takvim brojkama?

Doista, rijetko isplativ posao, zato i ne čudi tolika 'gužva u šesnaestercu'. Europa je po pitanju obnovljivaca puno iskusnija od Hrvatske i zato nalaže izlazak na tržište, jer se konačno opterećenje u cijeni energije pokazalo neodrživim i nekonkurentnim. U hrvatskom sektoru obnovljivaca postoji razmišljanje da se i bez poticaja na tržištu može isplativo poslovati, pa se postavlja opravdano pitanje zbog čega država ne sluša takve sugestije, već se tvrdoglavo drži sustava koji svakim danom postaje sve veći teret za gospodarstvo i građane. Pametni uče na tuđim greškama...