Ovaj tjedan svečano je otvorena TE Stanari, snage 300 MW, na lignit, a nalazi se manje od 50 km od hrvatske granice. Privatni investitor, EFT Grupa, u suradnji s jednom kineskom grupacijom, koristeći kredit kineske razvojne banke, uložila je više od pola milijarde eura u projekt s čijim razvojem se započelo prije točno deset godina. Elektrana u blizini Doboja bi u baznom režimu trebala proizvoditi 2 TWh, a EFT pretendira energiju izvoziti. U međuvremenu, energetski krajolik Europe znatno je promijenjen i ako će se odluke temeljiti na ekonomskim, a ne nekim drugim kriterijima, mogla bi ovo biti i posljednja termoelektrana na ugljen na ovim prostorima. Naime, iako ugljena kao energenta ne nedostaje, pitanje je može li proizvodnja biti isplativa s cijenama na okolnim burzama ispod 40 eura po MWh. Nešto očito ne štima ni u EFT-ovoj matematici: na to ukazuje činjenica da je ovoga ljeta Republika Srpska neočekivano umanjila EFT-u iznos koncesijske naknade za ukupno 50 milijuna eura tijekom koncesijskog perioda. Primjerice, proizvodna cijena iz TE Tuzla 7 od zagovaratelja projekta procjenjuje se na 50 EUR/MWh, a bivši direktor Elektroprivrede BiH Amer Jerlagić pak tvrdi da ta brojka nije točna i da je upitno mogu li projekti TE Tuzla 7 i Banovići uopće biti ekonomski isplativi. Na ovim prostorima, kao da je bogohulno, brojke se kriju kao zmija noge, ne diskutiraju se i ne preispituju pa ni u stručnoj javnosti. Tako je bilo u Sloveniji, kada se gradio gubitaški TE Šoštanj 6, a slično smo doživjeli i u Hrvatskoj s TE Plomin C. 

Kad je TE Stanari u pitanju za Hrvatsku će velik problem predstavljati onečišćenje zraka, koje će, životne li ironije, najviše osjetiti stanovnici Slavonskog Broda. Na žalbu 'zelenih' da ekološka dozvola nije u skladu s EU regulativom Energetska zajednica je 2014. pritisla Republiku Srpsku da postroži kriterije za dozvoljene emisije onečišćujućih tvari. Prema parametrima iz prve ekološke dozvole elektrana bi ispuštala do četiri puta više SO2, dušičnih spojeva i prašine nego što je dozvoljavala europska regulativa iz 2010. RS je postrožila svoje propise, ali izgleda da parametri rada elektrane i dalje nisu ni približno u skladu s aktualnom Direktivom o industrijskim emisijama, već možda, u najboljem slučaju prema napuštenoj Direktivi o velikim ložištima iz 2001., kako je i navedeno pri otvorenju elektrane. Uzgred, iduće godine u EU na snagu stupa još stroži novi set pravila (BAT), s kojima Stanari očito neće imati nikakve veze. Dokumentacija o ekološkim parametrima rada elektrane koju je EFT ishodio, i koju je navodno revidirao, nikada nije objavljena javnosti. Prašina, sumporni dioksid i dušični oksidi koji će izlaziti iz dimnjaka i trovati tamošnje stanovništvo nisu ničija briga, a računice o troškovima liječenja oboljelih i cijena umrlih u pravilu su marginalni pri donošenju odluka. 

Jesu li nagađanja o TE Stanari kao posljednjoj elektrani na ugljen na ovim prostorima ipak preoptimistična, uzevši u obzir ovdašnji način donošenja odluka? Činjenica je da se regionalna politika prema ugljenu opire raciju i logici – BiH planira gradnju najmanje četiri elektrane, a možda i njih sedam, Crna Gora iz petnih žila gura neisplativ projekt TE Pljevlja 2, a Kosovo valjda planira svoje stanovništvo opljačkati zlosretnom elektranom Kosovo C. I u Hrvatskoj u stručnim krugovima prisutna je strašna žalost što se TE Plomin C ipak neće graditi. Kad je energetika u pitanju čini se da smo prije bliži svojim istočnim susjedima, onima koji umjesto decentraliziranih manjih jedinica, energetske učinkovitosti i pregršta modernih rješenja za upravljanje proizvodnjom i potrošnjom, biraju gradnju velikih, upitno isplativih blokova koji lako postaju težak uteg i u konačnici opterećuju cijenu energije. A opet, znatno financijsko opterećenje će ubrzo postati i silni obnovljivci koji su se nagurali u kvotu na neobičan način. Rješenje za dilemu što graditi, odnosno što i kako financirati će očito biti na pola puta, kako to obično i jest, ali u svakom slučaju treba gledati prema Zapadu i učiti na greškama boljih od sebe.