Naprosto je iritirajuće kontinuirano slušati tvrdnje da nam niske cijene energije ubijaju energetsko tržište i investicije u energetici. Kao da su te cijene same po sebi takve i kao da su tržište i investicije samo sebi svrha, a ne gospodarski razvoj i prosperitet svih koji troše energiju – od građana do velike tvornice, i u konačnici, države. Jesmo li siromašni zato što imamo regulirane cijene energije ili nas regulirane cijene čine siromašnima? To je pitanje slično onome: Što je bilo prvo - kokoš ili jaje. Cijene struje i plina za kućanstva su fiksirane, no imamo presedane koji pokazuju da deregulacija ne znači automatski procvat neke energetske grane. Cijene naftnih derivata su deregulirane već godinama a sve što imamo su obnovljene benzinske postaje! Rafinerija nafte Sisak ugašena je uz blagoslov politike, druga rafinerija nije obnovljena a derivati se uvoze iz Srbije, INA-ine investicije su minimalne, pojedini poduzetnici šire biznis, a država dobro zarađuje na trošarinama. Kada cijena nafte raste, naše gospodarstvo stenje, država sliježe ramenima. Kakvu korist je gospodarstvo ostvarilo od deregulacije cijene naftnih derivata i je li je uopće ima, nije poznato, jer to nitko nije istražio.  

Većina energetskih subjekata u struji i plinu je u plusu čak i s ovim cijenama na koje se vrši pritisak. U problemu su oni koji godinama bezuspješno 'buše' segment kućanstava u struji i po novome u plinu. I to zato što energente kupuju na otvorenom tržištu na kojem vrijede tržišna pravila. Jasno je zašto su već sve RWE-ove tvrtke za potrebe opskrbe kućanstava potpisale trogodišnji ugovor s novim opskrbljivačem na veleprodajnom tržištu plina, a RWE neće konkurirati za taj status. Dapače, proizlazi da nitko ne može samostalno dobaviti plin i prodavati ga kućanstvima po reguliranoj cijeni kućanstvima bez gubitka. HEP je na veleprodaji struje istisnuo koga god je mogao, na svoju štetu, jer velike količine uvozi i tu bi moglo biti problema ako se alarmira EU institucije. To je tržište kakvo imamo. Ključan problem s cijenama energije u Hrvatskoj čak nije to što su one djelomično regulirane, jer je tako u brojnim uspješnijim državama, nego što građani i tvrtke nemaju novaca da podmiruju tržišne cijene. Za to je kriva samo i jedino država - iz koje se čak i sredovječni iseljavaju, u kojoj je radno mjesto nedostižno, nesigurno i/ili loše plaćeno, u kojoj su krediti skupi, a umirovljenici sirotinja. Obrtnici jedva preživljavaju, a poduzetnici su stekli takve vještine preživljavanja da bi u nekoj normalnijoj državi već bili bogataši. Na parlamentarnim izborima biraju svi ti jadnici koje politika solidarno tlači pa kako izgleda ne zna bolje u razvojnim segmentima, država cijenama struje i plina kupuje socijalni mir. 

HEP-u  se omogućuju financijske privilegije s kojima Elektroprivreda u 28 godina nije napravila skoro ništa osim što puni proračun. Čak i takav HEP, kojeg će sada prisiliti na gubitke da bi cijena plina za građane bila regulirana barem do 2021., i dalje je perjanica hrvatske energetike. Pitanje je samo do kada? Da nije puknuo Agrokor, bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić pokrenula bi HEP-ovu privatizaciju, a onda bi se stvari polako počele mijenjati… Da je politika kompetentnija i odgovornija a regulator jak, rafinerija u Rijeci već bi bila modernizirana, INA-i se ne bi pustilo da 10 godina drži „šapu na koncesijama“ i ne izbuši ni jednu bušotinu, a HEP bi već do sada vjerojatno investirao u nove proizvodne objekte. Također, da se radilo kako valja, biznis s obnovljivcima ne bi na početku bio rezerviran samo za povlaštene, problematični 'feed-in' sustav bi se nivelirao barem jednom godišnje, a HEP bi odavno bio prisiljen omogućiti građanima da instaliraju mikrosolare lako i brzo. Gospodarstvo bi bilo jako, kao i tržište i energetski subjekti, uvoz struje bio bi znatno manji a cijene energije rasle bi puzajuće i usklađivale bi se s tržišnim cijenama. Možda onda taj ideal energetske neovisnosti (ili bolje rečeno energetske samodostatnosti) i ne bi bio tako daleko kao što je sada. 

Zapravo uvijek dolazimo do države koja nema viziju i neće preuzeti odgovornost: napravila je dvije energetske strategije i niti jedan provedbeni akt. Sada radi novu energetsku strategiju kojoj baza, izgleda, nije već postojeća niskougljična strategija, koja je anticipirala energetsku politika EU-a, već planovi državnih energetskih tvrtki (koji svaki vuku na svoju stranu) i, čini se, želje investitora. Politika uvijek priča o potrebi iskorištavanja domaćih potencijala, ali čini se da su jedini energenti koje zapravo percipira plin i nafta, koji će neminovno sve više stizati iz uvoza. Obnovljivci – na koje se cijeli razuman svijet kladi i u koje investira sve više novca, u nas su još uvijek zadnja rupa na svirali. Našu energetsku politiku ne usmjerava zdrav razum jer Hrvatska je energetski iznimno bogata država s fantastičnim potencijalom, nego izgleda neke druge silnice. 

Da sumiram, pritisak na cijene energije je prije svega posljedica nerada države u proteklim desetljećima i pogrešne percepcije da se kroz cijene radi socijalna politika. Osim što polako ubija ono zdravo u energetskom sektoru, država pomalo ubija sve grane gospodarstva, možda s izuzetkom financijskog sektora kojem je HNB prekasno počeo nametati ograničenja pa nije spriječio da se desetina stanovništva ne nađe u dužničkom ropstvu. A tu opet dolazimo do toga da energiju netko mora platiti – neki poduzetnici je plaćaju s teškoćama, a građani su zapravo energetski siromašni. Kada bi zaista deregulirala cijenu električne energije i plina (odnosno kada bi se iskazale sve skrivene subvencije i/ili troškovi), cijena bi neminovno rasla. Država bi možda riskirala socijalni bunt i kaskadni rast drugih cijena, te pad konkurentnosti u drugim granama koje teško posluju zbog drugih nameta i komplikacija koje im je neučinkovita država naturila. A možda se ne bi dogodilo ništa, kao s cijenama naftnih derivata koje uglavnom brzo rastu i sporo padaju. Ovako je politici lakše – s cijenama energije drži se poklopac na loncu koji ključa, umjesto da se prione i odradi cjelovit posao sređivanja gospodarstva, pa tako i energetskog. Negdje treba početi, a to u nas ide tako sporo. To je začarani krug iz kojeg nas, bojim se, može izvući samo mentalni, intelektualni i moralni zaokret koji možemo samo sanjati, možda zato jer još nismo dovoljno duboko pali.