Premijerka Jadranka Kosor najavila je da će Vlada pokrenuti postupak zakonskih izmjena prema kojem nitko osim države, sve do pravomoćne presude Ivi Sanaderu, neće smjeti imati više od 49% udjela u Ini. U ožujku je pak bio plan da se svim ulagačima ograniči maksimalan udio u kompaniji na 49% do ulaska u Europsku uniju, što ne bi diskriminiralo nijednog dioničara. Takav, ublaženi zakon, pao je kao žrtva diplomata odnosno dovršetka pristupnih pregovora s EU-om. Sada se pokušava otići korak dalje, pritisak raste, obavljaju se grčevite konzultacije s Bruxellesom, traži se dopuštenje za obranu nacionalnih interesa. Igra se isključivo na političkom terenu, a on je sklizak kao mokra trava na nogometnom igralištu.
Svima je jasno da je cijeli slučaj vrlo osjetljiv, da može povući za sobom otezanja pri ratifikaciji Ugovora o pristupanju EU. Činjenica da je u dva navrata najavljivana zakonska izmjena na reviziji u Bruxellesu svjedoči o lošoj pripremljenosti Vlade i ogromnom strahu od Europske unije. A u strahu su velike oči.
Hrvatska se u svrhu donošenja zakona kojim bi zaštitila Inu treba pozvati na odredbe prema kojima se protok kapitala smije ograničiti ako je ugrožen nacionalni interes i javna sigurnost. S obzirom na sve dramatične i kriminalne okolnosti koje su dovele do toga da Hrvatska posve izgubi kontrolu nad ključnom energetskom žilom kucavicom, čini se da značajnog opravdavanja za zakon ne bi trebalo biti. Ovo će biti dugačka i naporna utakmica, ali mogućnost pobjede svakako postoji, ako se igra pametno.
Mnogi drže da bi Hrvatska u svakom slučaju trebala donijeti taj zakon, bez obzira na signale iz Bruxellesa jer je pitanje kontrole nad Inom daleko važnije od ulaska u EU. I tu su apsolutno u pravu.

Čini se da većina političara uglavnom ne razumije kako se na donošenje zakona ide kako bi se kupilo vrijeme. Zar im to nitko nije objasnio? Umjesto da prisnaže Vladinoj inicijativi, što bi bilo logično, razni domaći političari uprli su sve snage i viču da je zakon protivan zakonodavstvu Europske unije, elitnog ali prilično poljuljanog kluba u kojem Hrvatska još nije članica. Govore da je Hrvatska u procesu ratifikacije Ugovora o pristupanju EU pod povećalom, ucjenjiva i slaba i da ne treba povlačiti vraga za rep.
Zakon o zabrani stjecanja dionica ionako se neće moći održati nakon ulaska zemlje u Europsku uniju, a to mu nije ni cilj. Razvrgavanje strateškog partnerstva s MOL-om malo je vjerojatan scenarij, a nije ni potreban. Dok Državno odvjetništvo na miru radi svoj posao Vlada će moći prisiliti MOL da sjedne na stol i pristane na važne izmjene dioničarskog ugovora, a to će biti lakše ako je kompanija ucijenjena mogućnošću da se ugovor proglasi pobojnim, što je također opcija. Vlada pritom ima vrlo snažne karte u igri, samo ih treba odigrati.

Unija nije posve nesklona obrani nacionalnih interesa. Zemlje EU imaju dugu povijest pokušaja zaštite "zlatne dionice" - pokušaja i promašaja, ništa neobično ni začuđujuće. Rizik je zapravo minoran. Čelnik Delegacije Europske komisije u Hrvatskoj Paul Vandoren konstatira da ne zna ni za jedan slučaj preuzimanja kompanija na način i u ozračju kako je to učinio MOL u Hrvatskoj, te da očekuje razumijevanje EU-a za hrvatski potez. Mađarski veleposlanik u Hrvatskoj Gábor Iván otvoreno kaže da se ne bi složio s konstatacijom da bi zakonska zaštita Ine utjecala na ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u mađarskom Parlamentu. Ipak, upozorava da bi zakon mogao kršiti osnovne principe zajedničkog tržišta. Drugim riječima, Hrvatska riskira da joj EU da packu, traži objašnjenja, zatim povlačenje zakona. A vrijeme ide. U slučaju Ine, samo vrijeme je i potrebno.

U ovoj zemlji mnogo toga je postavljeno naglavce, a kao mlada nacija političku zrelost stječemo vrlo mukotrpno i uz velike žrtve. Dok se prevažan zakon o zaštiti Ine brusi u skladu s europskim očekivanjima, Hrvatska brutalno čereči bivšeg premijera i njegovu obitelj. Istodobno ima ogroman problem zaštititi nacionalni interes u energetskoj kompaniji koja osigurava 60 % primarne energije u državi. Treba se zapitati što to govori o nama. Hrvati su najbolji učenici, uvijek "papskiji od Pape", prihvaćaju EU preporuke kao zakonsku obavezu bez diskusije i analize kako to provesti, vlastoručno gušeći svoje gospodarstvo na svakom koraku. Zaslužujemo li uopće državu, ako nismo u stanju samostalno štititi vlastite vitalne interese, već se ograničavamo na obračune koji služe kao zabava gladnom narodu? Je li to stvar pukog neznanja, nerazumijevanja posljedica ili ropsko-sluganskog mentaliteta i manjka patriotizma? Vjerojatno sve navedeno, ali ima tu još mnogo toga o čemu je sada nezahvalno i nepristojno nagađati.