Talijanski ENI bit će novi veliki dobavljač plina za hrvatsko tržište, kojem će u naredne tri godine isporučivati prosječno 750 milijuna kubnih metara plina godišnje. ENI je odabir INA-ine tvrtke Prirodni plin, odnosno MOL-a koji praktički samostalno donosi sve operativne odluke u INA-i, a izbor je načinjen između konkurentskih ponuda njemačkog E-on.-a i ruskog Gazpromexporta. Izviješčujući o novom dobavljaču iz INA-e su naglasili da je riječ o najboljoj ponudi kada je riječ o cijeni i fleksibilnoj dobavi. Nema razloga vjerojati da to nije tako. Hrvatska je do sada uvozila oko 1,1 milijarde kubika ruskog plina, pa se opravdano postavlja pitanje hoće li te smanjene količine biti dovoljne da pokriju sve potrebe, odnosno hoće li trebati interventno uvoziti plin zimi kada je najskuplji i kada ga na tržištu može manjkati. Upućeni kažu da 750 milijuna kubika neće biti dovoljno, ali da je dogovorena fleksibilnost odnosno mogućnost povećanih isporuka tijekom zimskih perioda, dok će za ostala razdoblja u godini biti dovoljno. Kakva će biti cijena ako se kupuju veće količine plina kad je skuplji i zašto se uopće išlo na uvoz minimalnih količina nije jasno.

ENI je dugogodišnji INA-in partner u eksploataciji plina u Sjevernom Jadranu, tvrtka koja je tijekom plinske krize 2009. "uskakala" omogučavajući INA-i da povuče veće količine od onih koje su joj namijenjene ugovorom. Plinski "brak" Hrvatske i Italije nije ništa novo jer ta talijanska kompanija na ovom tržištu već dugo ostvaruje iznimne rezultate o kojima se malo govori, pa i u energetskim krugovima. ENI Croatia - sa samo tri zaposlena - po dobiti u predkriznoj 2008. godini bila je treća kompanija u Hrvatskoj, koja po rezultatim i sada ispred sebe ima samo telekom operatere, a iza sebe tada je ostavila i "velikane" kao što su Vipnet, Adris, TDR i Konzum. Ta je talijanska kompanija u Hrvatskoj 2008. ostvarila 1,22 milijarde kuna dobiti, ostvarivši prihod od 2,66 milijardi i izvoz 1,45 milijarde kuna, postavši jedan od top 3 izvoznika u zemlji. Sada će ENI-jevi rezultati ostvareni u poslovanju s Hrvatskom sasvim sigurno biti znatno bolji, jer jedno je izvoziti plin iz podmorja po odličnoj proizvodnoj cijeni, a drugo je prodavati ga četiri-pet puta skuplje.

Izgleda da je u odabiru dobavljača cijena bila glavni kriterij, jer Vlada očigledno ne želi preuzeti plinsko poslovanje od INA-e, pa se prepustilo MOL-u da odlučuje o dobavljaču plina, što je odluka od prvorazredne ekonomske ali i političke važnosti. Izborom ENI-ja Hrvatska je nakon više od 30 godina neprekinute suradnje s Rusijom ruski plin počela nabavljati od prekupca. Jer plin koji će ENI isporučivati bit će uglavnom ruski plin! Italija, najveća energetska crna rupa u Europi, 40% svojih potreba pokriva uvozom iz Alžira, ostatak čini ruski plin, a njezina posvećenost dobrim odnosima s Rusijom već se iskazala ulaskom u Južni tok, gdje će biti najveći kupac plina.

Hrvatska se pak svojih energetskih odnosa s Rusijom jako olako odrekla, ne naučivši ništa od svih mudrijih susjeda. Prvo je odbila Družba Adriju pod izlikom ulaska u NATO pakt u koji bi ionako ušli, a zatim se iz tko zna kojih političkih i inih razloga nije na vrijeme priključila Južnom toku, u koji su se pod patronatom EU uključile sve okolne zemlje. Od izvoza ruske nafte preko Jadrana nema spomena a trasa Južnog toka radi veliki luk preko Srbije i Mađarske i smiješno zaobilazi upravo hrvatski teritorij, iako svaka ekonomska logika govori da je taj put najkraći i najjeftiniji. Jedina tanahna energetska spona s Rusijom bio je taj ugovor za izvoz malih količina plina, a sada nema ni toga. Ostale ruske investicije u našu zemlju redom su propale, za što je krivnja podijeljena, a velikih novih ulaganja baš i nema. Nakon otkaza Gazpromexportu, kojem ni jedna europska država nije zatvorila vrata niti na to pomišlja, odnosi Hrvatske i Rusije teško mogu ostati isti. Za tri godine isteći će povoljni ugovor s ENI-jem i što onda? Novi prekupac, ovaj puta veća cijena plina?