Savjetnik premijerke Jadranke Kosor Borislav Škegro, inače suvlasnik private equity fonda Quaestus, proteklih je dana uzburkao javnost izjavama da država treba brže-bolje ući u privatizaciju HEP-a, Hrvatskih šuma, Hrvatskih voda, HAC-a i "svih tih gradskih holdinga", misleći na komunalne tvrtke u vlasništvima lokalnih samouprava.

Škergo je iznio ideju da bi se u privatizaciju državnih tvrtki uključili građani direktno u javnim ponudama (nalik onoj HT-a i INA-e) i indirektno, putem obveznih mirovinskih fondova, koji drže 40 milijardi kuna za naše mirovine. Brokeri i razni financijaši uglavnom su se izjasnili pozitivno o Škegrinoj ideji, istaknuvši da je HEP tvrtka koja bi najviše mogla "razigrati tržište" jer dionica tvrtki u tom sektoru nema na burzama.

Jadranka Kosor rezolutno se oglasila da od privatizacije HEP-a neće biti ništa, dok je na pitanje o privatizaciji Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda izbjegla direktno odgovoriti. Rekla je tek da će "potpora Vlade za oporavak tržišta kapitala uskoro uslijediti". Taj "oporavak" odnosi se na izglednije privatizacije o kojima kuloari bruje već neko vrijeme, a riječ je o privatizaciji Croatia osiguranja, HPB-a, ACI-ja i Janafa. Država uz to ima većinske udjele i u Jadroplovu, Lukama Ploče i Rijeka, te manjinske u Končar Elektroindustriji, Podravci i nizu manje vrijednih tvrtki. Hoće li se prodavati samo manjinski udjeli, na koji način i u kojim tvrtkama još nije jasno, kao ni to zašto se uopće spominje daljnja privatizacija Janafa, koji je tvrtka od strateškog nacionalnog interesa.

Varijanta da se mirovinski fondovi uključe u privatizaciju diskutabilna je. Uostalom, jesu li privatizacijske "mete", takve kakve sada jesu, vrijedne rizika da se u njih ulaže novac za mirovine, posebno je pitanje o kojem također vrijedi razmišljati - tim više što ispada da bi građani posredno trebali kupovati nešto što je zapravo već njihovo.

S druge strane, ako će se fondovi kao vlasnici HEP-a ili Hrvatskih voda ponašati na način da maksimiziraju profit, (a trebali bi, u interesu svojih članova) to bi moglo između ostalog značiti otkaze i rast cijena voda i struje. To bi uzbudilo građane i nagnalo Vladu da pritisne mirovince, što znači da bi zapravo sve ostalo isto kao do sada, osim što bi mirovinski fondovi unjeli svjež kapital u neprofitabilne kompanije kojima se po potrebi kupuje socijalni mir. Kao manjinski dioničar ne bi imali utjecaja ni na efikasnije upravljanje. Direktan ulazak građana u privatizaciju vjerojatno bi na koncu završio tako da bi te dionice prije ili kasnije otkupio neko jači i moćniji, što je nedavno viđeno na primjeru INA-e. U svakom slučaju, ulazak u privatizaciju na mala vrata - s mirovincima i javnim ponudama -neminovno će s vremenom značiti i njezin dovršetak, ulaskom krupnijih igrača koji imaju isključivo poslovnu logiku. A onda će pravila igre postati drugačija.

Privatizacija je u Hrvatskoj više od 20 godina služila isključivo za krpanje proračunskih dubioza Vladama koje redom nisu bile spremne za nikakve istinske reforme. Ima li razloga vjerovati da će i ovogodišnje privatizacije biti drugačije? Vlada će, očekivano, prvo prodati udjele u trgovačkim društvima, a kada neracionalno potroši taj novac, neka će druga Vlada, ubrzo 'krenuti' na ono što je ostalo. A kada se prodaju udjeli u ono malo "obiteljskog srebra", što je još preostalo, krenut će se na (ras)prodaju energetskih kompanija. Što će nakon privatizacije biti s cijenama energije i kako će neminovna poskupljenja utjecati na gospodarstvo i životni standard, to je, čini se, od marginalnog značaja.

Hrvatska država je nažalost loš i nemaran gospodar i to je najveći problem ove države koji se lakomisleno rješava privatizacijama. Treba imati na umu da su iz privatiziranih kompanija (HT, Pliva, INA...) nakon reorganizacije i podizanja efikasnosti otišli su deseci tisuća ljudi na burzu rada. Neke kompanije, čija imovina u privatizaciji nije rasprodana i popljačkana, restrukturirane su i sada generiraju veliki profit svojim vlasnicima u inozemstvu. Usluge koje nude i robe koje prodaju precijenjene su i nerijetko skuplje nego iste u inozemstvu, a život u Hrvatskoj običnim ljudima, umirovljenicima i radnicima sve je teži. Daleko od toga da u državnim kompanijama nisu potrebne krupne promjene, u to nitko ne sumnja, a privatizacija nije i ne mora biti jedini način da se tvrtke stave na zdrave temelje. Da je to moguće najbolje se vidi na primjeru Francuske, druge najveće europske sile. O privatizaciji treba još puno raspravljati, posebno stoga što je Hrvatskoj donijela tako malo dobra mnogima.