Plinski i elektroenergetski sustav s ponešto teškoća uspjeli su se održati stabilnima u ekstremnim hladnoćama koje su proteklih desetak dana zahvatile zemlju. S obzirom na okolnosti, riječ je o velikom uspjehu koji dokazuje superiornost svih subjekata koji su za to zaslužni - Hrvatske elektroprivrede, Prirodnog plina i Ine te Plinacra i Podzemnog skladišta plina Okoli. Plinski sustav je stabilan, no u elektroenergetskom sektoru situacija je još uvijek vrlo teška, jer se hladnoća nadovezala na strašnu sušu, stavljajući HEP u poziciju da se još više oslanja na uvoz. Ali, HEP se u ovim ekstremnim uvjetima uspio dočekati na noge, za razliku od elektroprivreda istočnijih susjeda koje su redom suočene s redukcijama. Iz uvoza je uspješno pokrivao čak 32% potrošnje, oslanjajući se uglavnom na dugoročne ugovore, no HEP struju svakodnevno kupuje i na burzi po astronomskim cijenama, kao uostalom i elektroprivrede drugih zemalja.

U škakljivoj situaciji našao se i Prirodni plin, Inina tvrtka kćer koja od Ine kupuje sav domaći plin i to baš u trenutku kad su isporuke dosegle rekordnu razinu. Platforme na sjevernom Jadranu zbog smrzavanja su ostale bez napajanja energijom i nisu mogle proizvoditi plin. U plinski sustav umjesto 3,3 milijuna kubika plina dnevno stizalo je 1,3 milijuna kubika, zbog čega je Ina smanjila isporuke rafinerijama, HEP-u i Petrokemiji. U pomoć je priskočio METI, MOL-ova plinska trading kompanija koja je pripomogla dobavi plina preko plinske interkonekcije s Mađarskom. Iz Prirodnog plina su poručili da je plin u Europi bilo vrlo teško dobiti - iako količine jesu bile velike, kritična situacija je, na sreću, trajala par dana.

Plina je, dakako, na tržištu uvijek bilo i bit će ga, kao i električne energije, no pravo je pitanje po kojim cijenama. Cijene na spot-tržištu plina udvostručile su se zbog povećane potražnje, baš kao i cijene struje. I zato se treba pitati koja je cijena energetske ovisnosti uslijed ove polarne hladnoće? Prirodni plin ima dugoročni ugovor o dobavi plina zaključen s Enijem, prema kojem im Eni osigurava isporuku 700 milijuna m3 plina godišnje, s odstupanjem od 10%. Uz domaću proizvodnju od koje je Hrvatskoj 2010. pripalo 2,2 milijarde kubika, Hrvatskoj je iz uvoza potrebno oko milijardu kubika plina. Dakle, Prirodni plin se doveo u situaciju da će mu u startu nedostajati 250 do 300 milijuna kubika plina, a te će količine morati nadomjestiti interventnim uvozom ili većom proizvodnjom.
Iako je na domaćem tržištu plina prisutan još samo E.ON s vrlo malim količinama može se reći da Prirodni plin i dalje drži monopol. Ina od ljeta radi s reguliranom prodajnom cijenom od 2,13 kuna po kubiku za proizvodne djelatnosti. U takvim, nepovoljnim okolnostima Prirodni plin je morao ići na uvoz plina, što će poslije u bilanci pokazivati kao ogroman gubitak nastao na plinskom poslovanju.
Pri tom se valja zapitati što se zapravo dogodilo prije nekoliko dana kad je došlo do smanjene proizvodnje na Jadranu i kakav je zapravo odnos Ine i Prirodnog plina. Može li Ina bez ikakvih financijskih posljedica jednostavno obustaviti isporuku plina Prirodnom plinu? U klasičnim trgovačkim sporazumima za neisporučeno se plaćaju penali. Hoće li Ina svojoj tvrtki kćeri platiti penale? Kako je Ina riješila taj slučaj i je li Prirodni plin mogao izabrati od koga će i po kojoj cijeni u toj nuždi kupiti plin za hrvatsko tržište? Na mađarskom tržištu uspješno radi sva sila tradera plinom - E.ON, Emfesz, GDF, Opten, Intelcom... Ina je u posao ubacila MOL-ovu posredničku tvrtku za trgovinu plinom, koja je vjerojatno na tom interventnom uvozu solidno zaradila, prazneći usput mađarska skladišta. Smanjene isporuke i ugovor s Enijem za količine koje ne zadovoljavaju hrvatski konzum dobra su podloga za češći interventni uvoz koji jedna ozbiljna i nezavisna plinska trading kompanija ne bi trebala riskirati, tim više što sve to državi dođe na naplatu. No, Prirodni plin je sve samo ne nezavisna kompanija.

Plinska interkonekcija s Mađarskom donijela je puno dobroga sigurnosti opskrbe plinom, no to nije dovoljno. Problem je što se na domaćem terenu na osiguranju samodostatnosti nije dovoljno radilo. PSP Okoli s dvije i pol godine zakašnjenja ovih dana tek započinje dodatne istražne radove na lokaciji Grubišno Polje, iako je struka rekla resornom ministarstvu da to nije potrebno. Tamo bi se trebalo graditi plinsko skladište za vršno opterećenje, no za taj posao će PSP opet trebati konkurirati na natječaju i, (ako dobije taj posao), opet pregovarati s Inom koja za dosadašnje istražne radove traži astronomske i nerealne sume. Skladište plina u Beničancima, koje bi zaista riješilo opskrbu jeftinijim plinom, i koje je već trebalo biti sagrađeno, čini se misaonom imenicom. Čini se kao da državi odgovara da Prirodni plin/Ina uvozi plin kad su cijene najviše, te poslije gospodarstvu na nos nabija zahtjeve za povećanjem ionako visoke cijene plina.

Najskuplja je energija koje nema, to je svima poznato. Ipak, u slučaju HEP-a i u slučaju Prirodnog plina treba se pitati koliko će zapravo energetska kriza u konačnici koštati jer cijena je svakako velika. HEP, koji je i sam veliki uvoznik, opet je prisiljen po niskim cijenama struju isporučivati u Hercegovinu, što se odražava na kašnjenju investicijskog ciklusa koji jedini može dovesti do smanjenje uvoza energije. Prirodni plin stiješnjen je između interesa države koja želi što jeftiniji plin i MOL-a koji im određuje (pre)velik dio uvjeta pod kojima posluju. U ovom slučaju plin je kupovan od MOL-ove tvrtke, baš kao što se već dobavlja i sva nafta. Cijena po kojoj Ina proizvodi plin također je tajna, kao i cijena po kojoj ga se uvozi. MOL vodi glavnu riječ u Ini, a transparentnosti nema, pa je lako reći da se na uvozu nafte ostvaruju uštede, a na prodaji i uvozu plina ogromni gubici. U financijskim izvještajima to svakako nije razvidno objašnjeno.

Odnose Prirodnog plina i Ine/MOL-a stoga bi trebalo drugačije razriješiti. To se može izdvajanjem trgovine plinom iz Ine i temeljitim redefiniranjem uvjeta koji nameće Glavni ugovor o plinskom poslovanju, koji u startu dokida profitabilnost te novostvorene tvrtke. U silnom poslu "spašavanja" države investicijama zanemaruju se već postojeći resursi koji se mogu bolje valorizirati i znatno popraviti gospodarski krvotok. HEP je tvrtka s odličnim potencijalom, a posao s trgovinom plinom može biti itekako profitabilan, no čini se da se ni ova Vlada, kao ni ona prije nje ne želi uhvatiti u koštac s tim problemima, ključnim za energetsku sliku države.