U proteklih par tjedana puno toga je napisano oko INA-e i HEP-a i puno se spekulira bez da su poznate osnovne informacije, kao primjerice želi li MOL uopće prodati svoj udio u INA-i i koliko će za njega tražiti. Utoliko je brzopleta, pa i štetna PR-ovska izjava premijera Plenkovića da je država donijela političku odluku da od MOL-a otkupi njegov udio. Mađarima je time poslana poruka da će Hrvatska istresti koliko god treba keša da se domogne njihovih dionica, iako bi se cijeli proces povratka INA-e pod hrvatske skute vjerojatno mogao izvesti i puno jeftinije i bezbolnije, tim više što nas je do sada vladavina MOL-a u INA-i jako puno koštala. Sada će koštati još i više. Mađarska država po dolasku Orbana velikim stranim energetskim kompanijama koje su u njoj poslovale složila je nemoguće poslovne uvjete, prisilivši ih na odlazak iz države. Otkupiti udjele u energetskim tvrtkama bilo je tada bitno lakše i jeftinije. Nismo čuli da itko od vladajućih, pa niti opozicije, razmišlja u tom smjeru. Sada je vidljivo da Hrvatska baš i nije imala kvalitetan scenarij što dalje ako arbitraža završi loše po nju. Na brzaka je sklepan plan o prodaji 25-1% dionicu HEP-a, jedine preostale energetske zlatne koke u državi (izuzev Janafa), iako nije jasno može li to uopće biti dovoljno novaca za isplatiti MOL. Istovremeno se trubi o tome kako bi HEP-u trebalo podignuti vrijednost, a realno ona je umanjena, političkim potezima u ovom desetljeću, tako da pričati od 19 milijardi kuna vrijednosti imovine HEP-a, na koliko je ona procijenjena 2014., više nema smisla. Godine 2015. još uvijek aktualni Nadzorni odbor HEP-a kao priprema za privatizaciju preko noći je knjigovodstveno otpisao 2,4 milijarde kuna vrijedne termoelektrane, što danas nitko ne spominje. Savjetovano je bilo da se takav ogroman otpis ne radi u jednoj godini, ali uzalud, kao i obično, politika je odlučila… Tada je sugerirano i da bi trebalo iduće otpisati brojne neprofitabilne distribucije i centralne toplinske sustave, no to srećom do danas nije napravljeno. Nadalje, HEP-u je Zakonom o vodama 2011. oduzeto 80% vrijednosti svih hidroelektrana, koje su prenijete u državno vlasništvo bez ikakve naknade tvrtki koja je postala koncesionar. Naime, sve vodne građevine za proizvodnju električne energije (brane, akumulacije, dovodni i odvodni kanali, tuneli i druge građevine te oprema) tim su Zakonom prenesene u vlasništvo države, za što HEP kao trgovačko društvo uopće nije obeštećen iako je uložio milijarde u te elektrane. HEP je Ustavnom sudu uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti tog Zakona radi kršenja Ustava, kojim se jamči pravo vlasništva. Naime, prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti ni oduzeti bez pravične naknade tržišne vrijednosti, bez obzira na to što je HEP u vlasništvu države, jer je to kršenje Zakona o trgovačkim društvima. Do danas, iz Ustavnog suda nema pravorijeka. Dakle, ako se Ustavni sud ubrzo ne očituje ili država hitno ne izmijeni Zakon o vodama i vrati HEP-u njegovo, ispast će da zapravo inicijalnom javnom ponudom dionica država ne prodaje energetsku infrastrukturu, već koncesionarsko pravo, s potencijalom da novi vlasnik traži ogromno obeštećenje za oduzetu imovinu! To bi se moglo izroditi u ogroman problem, čega su bili svjesni i u SDP-HNS-ovoj vladi, koja je zato i odustala od IPO-a. Također, prodavati HEP u čijem vlasništvu je i HOPS i njegova infrastruktura na visokom naponu, čisto je samoubojstvo. Kada su Hrvatske telekomunikacije prodavane Deutsche telekomu prodana je i sva telekomunikacijska infrastruktura, zbog čega se do danas tučemo po glavi, jer da to nije učinjeno vrijedne telekomunikacijske autoceste ostale bi u vlasništvu države i donosile odličnu zaradu. Sada se politika pak sprema prodati energetske autoceste, jer ako se HOPS izdvoji iz HEP-a što ostaje? Hidroelektrane nisu u vlasništvu države, termoelektrane s izuzetkom TE Plomin ne vrijede na papiru ništa, kao ni pet distribucija i šest CTS-ova koje NO HEP-a eto, još nije otpisao. Ako se izdvoji visokonaponska infrastruktura (a trebala bi), treba se pitati vrijedi li takav HEP više od milijardu eura?! 
A cijeli taj potencijalno vrlo štetan plan je zašto? To nam do danas nitko nije objasnio! Nitko nije iznio uvjerljivu argumentaciju što INA u hrvatskim rukama znači za Hrvatsku, koja nema dovoljno novaca da uloži u devastiranu kompaniju i zašto se već sada priča o pronalasku novog strateškog partnera. Ako je novi strateški partner neminovnost, a vjerojatno jest, kakve su šanse da će činiti upravo suprotno od onoga što je želio MOL? Zašto onda direktno u priču ne uvedemo tog nekog "stranca na bijelom konju", već riskiramo HEP radi preprodaje INA-e? Puno pitanja, malo odgovora.